Da odmah otklonim svaku sumnju o tome kako pristupiti ovom tekstu. On je impresija, dobronamerni bratski savet i više nego zaslužena blagodarnica. Nije niti skerlićevska, niti bogdanpopovićevska  kritika, ona od koje se ježe savremeni pisci.
Što Đorđe Matić nesumnjivo u isto vreme i jeste i nije. Njegova savremenost, odmereno sidri u dubokim morima arhaičnog. Gde su skupa i Njegoš i Krleža. I Vetranović i Crijević. A ponajviše Crnjanski.

Fluidan, kao i njegova proza koja vešto pleše po ivici sečiva što se poezijom zove.

Jevanđelski rečeno, jezikom religije koju Matić s pravom smatra intimnim činom, pazimo…

Jezik “roda moga“ kao književni nadlik

  • Ako neko hoće da shvati zašto Srbi, hrvatski jezik često zovu srpskim, neka čita Matića.
  • Ako neko hoće da shvati zbog čega Hrvati, hrvatski jezik zovu hrvatskim, neka čita Matića.
  • Nema boljeg čuvara srpskog u hrvatskom, kao ni nenametljivijeg čuvara hrvatskog jezika, onog od Vuka rođenog, preko Broza do Kreleže klesanog, od  Matića.

Deluje da se, kada je reč o Matićevom jeziku, sva kritika usijala od tvrdnji da on piše visokim stilom. Bio bih slobodan da kažem da u tome nema ničega pretencioznog, iako se tako nešto može zaključiti kada se čovek lati kritike, pre nego njegove proze.

Jezik književnosti, književnoumetnički štimung, to je ono čime Matić baš vešto barata.

Jezik dorečenosti.

Kao da se u svim tim odisejevskim zanosima, u apatridskoj nostalgiji, Matić uželeo svih reči svojih naroda. Njegova nasušna potreba da se vraća panslovenskom principu, onog zajedničkog prajezika, čini da od kulturne heterogenosti Srba, Hrvata i ostalih plemena, nanovo veze nadslovenski goblen. I utoliko je njegov jezik, a i njegova književnost moćnija.

Kada kao dete ne želiš da pričaš, kako ne bi potrošio sve reči, on je u tuđini ćutao. Pa u lirskom romanu udario kontru, hoteći da ispriča sve one reči na kojima je tako dugo ćutao. Da ih se podseti. Nikada nisam video da neko više reči na svom jeziku želi da kaže. Valjda da proveri da ih nije zaboravio.

Njegov jezik doslovce ima karakterizaciju. Kao književni lik. Metaforičku karakterizaciju. Slovensku potrebu da sam sebe podcrta. Te su jezičke didaskalije nekada prepune apozicija, a nekada barokno prebojene „svijetlozelenim, tamnomodrim i pravokutnim“. Što bi mu neko možda i zamerio. Ja, zasigurno, ne.

Kako god, vidi se da je reči koje je dugo skrivao u koricama, Matić izvukao nezarđale, sa željom da osvoji sav onaj iskonski književni prostor koji je preostao, poput ostrva, u morima žanrova.

Sever- jug, pa opet sever

Matićeva se emotivna, poetska, i romaneskna transverzala proteže pravcem sever-jug, ili bolje rečeno jug-sever, ako posmatramo hronološki lutanja njegovog lirskog subjekta, koji se igrom proznih okolnosti zove književnim likom.

U tim presecanjima proživljenih i izmaštanih paralela i meridijana, kala i kontrada stari se slovenski bogovi katkad obračunavaju sa unipolarnim htonskim bićima obučenim u mantije ili sa kipama na glavi.

I tu gde se stari bogovi i novi njihovi identiteti sreću, leluja njegova Maša Koen, Matićeva “Jelena koje nema“ ili već ko zna koja, koje je sigurno bilo.

Takva se književnost, duboko proživljena, jednostavno ne može odglumiti.

Oseća se u njegovim lutanjima Rim-Amsterdam i sav splin koji je sa sobom kao bagaž vukao Čarnojević, ali i neka suluda nada sa kojom Štulić kreće u Vijenu, da pronađe djevu. Ti literarni reljefni premazi, gotovo kao kod Šumanovićevog “Bara u Parizu“ u Matićevoj se knjizi mogu rukom opipati.

Zveče odnekud verige o kojima pripoveda Ljuba Nenadović u „Pismima iz Italije“, sve nekako uvaljane u bluz i u onu čudesnu piskavu nit Četa Bejkera, koji je u istom tom Amsterdamu i skončao.

Odavno me, zaista odavno, tako dobro nije dotakao spoj svih ovom svetu poznatih umetnosti u jednom delu, koje se pukim slučajem naziva književnim. Iako je u njemu više muzika i pitura nego po koncertima i muzejima savremenih umetnosti.

Kako čovek, raspolućen od tolikih potreba da napusti sebe, može da o nostalgiji kaže, možda najlepšu rečenicu u meni dostupnoj savremenoj književnosti?

„Rodni je grad, pokretna elegija, žalobna bolna pjesma nad neodživljenim vremenom u njemu“

Soundtrack od božurova do Funny Valentine

Ova knjiga se, kao što sam pomenuo, ne doživljava samo jednim čulom.

Možda pre nego ijednim drugim čulom, knjiga je to koja se sluša.

Nisu to postmodernistički folovi, hiperlinkovana stvarnost koju živimo, već prevaziđeni postmodernizam u jednoj meri restartovan na antiku. Kao nekakva muzička neorenesansa.

Da književnost ne mora da bude linearna, demonstrirali su Crnjanski i Nastasijević, u modernom pre modernog, a Đorđe sada kao medijum šeta svog pripovedača po tuđim aurama i mislima.

Ne mora sve što se literarno kalemi na džez da bude biopik. Nešto jednostavno može da bude „Whiplash“ u književnosti.

Ova je knjiga utoliko bolja jer nema zaludne potrebe da se luta Jesenjinovim stopama, ugaženim strnjikama i žitnim poljima, tamo gde gradovi mirišu na mačju mokraću i raskvašeni asfalt.

To i Matićev lik pamti. Ne miris lipe. Nego prijatan smrad gradskih ulica. I zato mu verujem.

Siguran sam da se inspiracija za naziv ove knjige baš i krije u pečalbarskim poslovima pod svetlima neonske hale, među poštanskim markama, gde se poput razglednice sa letovanja koje se nikada ne završava, negde sramežljivo nametnula fraza “Niotkuda s ljubavlju“.

Zato što je cela kao da pripada nekom drugom, zaboravljenom svetu.

Gde je u redu biti luckast kao Tin Ujević.

Gde su pesnici gospoda i vitezovi.

Zato je niotkuda.

Jer je odsvakud.

Svakom bliska i poznata.

A tako univerzalno ničija.

A da je s ljubavlju – dovoljno je samo pogledati u čarobno plavetno oko Maše Ko(r)en, koju da biste upoznali morate da potražite među stranicama Matićevog prvenca.

Sparing partner među likovima – to svakako može bolje

Zanesu se stvaraoci u pravljenju lika iz „Ich forme“ da nekada zaborave na karakterizaciju likova koji čine atmosferu dramatičnijom.

Ako je ovoj knjizi potrebno tražiti manu,(a vratimo se na početak da ovo nije kritika, već bratski savet) onda se ta mana sigurno krije u liku Kneza, koji je beskrajno simpatičan, ali čiji se lik ponekad gradi kao pasivna kontrateža glavnom liku, kako bi u nekoj meri on intelektualno izdominirao. Kao nekakav džak za udaranje ili pak hromi sparing partner.

Da baš ne zna ko je Jurij Gagarin ili šta je nominativ, a šta vokativ, ne čini mi se verovatnim.

A upravo to pravi dobar temelj onim pravim kritičarima koji pišući o Matiću u superlativu karikiraju njegov beskrajni jezički potencijal.

Takvi stilski slepi rukavci, ipak nisu najpotrebniji, jer intelekt se nazire i bez toga.

Ova je knjiga, (last but not least) kao da je Čet Bejker ustao iz groba i snimio novi album. Jedna od onih koje nema potrebe čitati sporo, kako bi se kraj odgodio.
Ona se drukčije i ne može čitati, do sa punom pažnjom i svih 5 i više čula.