Borba u oblacima

Tag: književnost (page 1 of 1)

Autopsija namerne pobune ili zašto “angažovana” književnost umire mlada

U poslednje vreme, sve više izgleda da se izdavački algoritam ustrojio protiv suverenog čitaoca.

Jasno je da je književnost neodvojiva od stvarnosti i društva jer pisci ne stvaraju u vakuumu. Mnoge knjige, samim tim što postoje, neupitno svedoče o vremenu u kom su pisane. Međutim, postoji nepregledno more razlika između organske angažovanosti i isprojektovane angažovane namere.

Izdavački algoritam sve češće ne traga za piscem, već za kreatorom sadržaja (content writerom). Doza aktuelnih trauma, društvena odgovornost maskirana u celofan koji se lako prodaje na regionalnim tezgama, trešnjica je na torti. Problem je u tome, što tu prestaje da postoji literatura, i javlja se projektna dokumentacija, prerušena u prozu.

Ovakva književna poplava, premda se iza nje krije ozbiljna kulturna suša, dovela je do situacije da srpski jezik postane kolateralna šteta. Nadmetanje ko će biti “na pravoj strani istorije” pustilo je semantiku i rečenicu da nasmrt iskrvari. Nagrade, već dugo (ako su ikada i bile) nisu orden za umetnost, već službena legitimacija pripadnosti ideološkom klanu.

U nedavnoj “bici kod NIN-ove nagrade” neko je od pisaca rekao da je odvajanje književnosti od ideologije potpuno politikanski. Saglasan sa tom tvrdnjom, dodao bih samo to da ideologija prožima određeno književno delo i da refleksija ideologije mora postojati u književnosti.

Međutim, književna su se levica i desnica načisto odvojile od sopstvene suštine, i književnost pretvorile u poligone za ideologiju, gde književnost više nije ni put ka duhovnosti, niti l’art pour l’art, već čista estrada.

“A priori” angažovanost kao zamka

Ukoliko angažovanost prethodi tekstu, literatura često postaje žrtva. To nikako ne znači da iz same književnosti, angažovanost neće proizići kao konsekvenca.

Naime, kada se dela oslanjaju na spoljni kontekst koji se menja, knjiga pretenduje da izgubi estetsku autonomiju koja bi je držala u životu decenijama, pa čak i vekovima kasnije.

Angažovanost treba da se tiče vrednosti, a ne društvenih trendova. Zbog toga dela koja su satkana od spoljnog konteksta, često završavaju samo kao fusnote.

U tom smislu, književnost bi trebalo da je najpre sposobna da preživi sistem koji ju je iznedrio. Kada se to postigne, onda postaje jasno da je bila verna sopstvenim zakonitostima, a ne direktivama koje dolaze od spolja.

Kvaziideološka trvenja

Merna jedinica za reči više nije težina značenja, već je postala brzina protoka. U takvom sistemu vrednosti, definisala su se dva tipa “angažovanih” autora. Naročito u srpskoj ili regionalnoj književnosti.

Na prvi pogled, oni su zakleti neprijatelji.

U biti, oni su lice i naličje, iste, sve manje vredne medalje.

Za jedne bismo mogli reći da su hibrid alternativca i ćate. To su oni autori koji su bedževe i duboke starke iz devedesetih zamenili menadžerskim pozicijama u sektorima kulture.

Modus takvih pisaca je transformacija književnosti u event. Kod njih književne vrste sve više smenjuju projekti regionalnog povezivanja. Sve je tu “urbano”, “osnaženo” i “svesno”, ali je u dubini sterilno i nečitljivo.

Među njima, čitalac je postao važan zbog vizibilitija i specifičnog cilja projekta. Takva je, dakle, književnost, postala ona pamfletna koja služi za otvaranje panela o pomirenju, a “teške” teme samo su scenografija za istomišljenike koji traže potvrdu svoje građanske provinijencije.

Traju dok je aktuelne vlasti. Posle se pritaje i čekaju nove naraštaje ili sopstvene reinkarnacije u sličnim istorijskim kontekstima.

Suprotan je pol, tog istog estradnog i kič pristupa, pol salonskih hajduka. Oni delaju iz udobnosti mejnstrim medija i državnih komisija. Koriste nedostatak interpunkcije, odsustvo glasovnih promena jednačenja po zvučnosti i brutalnost izraza i forma, kao dokaz za svoju mačo poziciju.

Literatura, štampana u tvrdim koricama, vapi da bude kontroverzna, a krije investiciju u šund-desno orijentisano biračko telo. To su disidenti koji rade za sistem, kontrirajući “drugosrbijanštini”, iako koncept bilo kakve Srbije, mita, društva i zaveta ne razumeju u potpunosti. Sebe smatraju angažovanim za “njihovu stvar”, a vlast ih često koristi kao politički podobne.

Traju dok je aktuelne vlasti. Posle se pritaje i čekaju nove naraštaje ili sopstvene reinkarnacije u sličnim kontekstima.

U tom sendviču šatro zavađenih polova, koji su zapravo idealni partneri, dajući jedni drugima smisao, sa međusobnim prezrenjem u javnosti, sve je manje one prave, tihe i svestrane, fino profilisane književnosti.


Sve ju je manje u sadašnjem trenutku, a sve više u večnosti.

Etika pisanja nad estetikom pamfleta

Književni inženjeri sa partijskom knjižicom često nisu gradili nove svetove, već su podražavali stvarnost. Staljinovim rečima rečeno, bivali su “injženjeri ljudskih duša.”

Skoro ništa od književnosti koja je bila do te mere angažovana, da je zaboravila svoju svrhu, nije preživelo. Preživeli su onii koji su dogmu preveli na jezik univerzalne ljudske prirode.

Ova tvrdnja nije bez rizika jer dolazi iz pozicije koja se ne vezuje ni za jedan tabor, ali koja baš zbog te distance lako može poverovati u sopstvenu nevinost.

Ipak, sudbina pisca danas je usmerena na čuvanje vatre jezika i kulture podneblja na kom piše. Zato on treba da je odgovoran sebi, jeziku i čitaocu.

Odgovornost pisca je u beskompromisnoj vernosti estetskom činu koji odbija da bude sveden na letak.


Na piscu nije da servisira dnevne ideologije, već da preživi majstorsko rešeto istorije. Jedina prava pobuna je napisati štivo koje vreme neće moći da sažvaće.

Pisac, ako je odista pisac, a ne koordinator sopstvene sujete, ne duguje ništa aktuelnom trenutku.

Ali duguje sve jeziku.

I slobodi.

On je po prirodi svog poziva, čovek koji nema pravo na povlačenje.

On mora biti na barikadama.

Pisanje je oduvek bilo samotnjački rat.

Osvajanje slobode.

Dok se estradna književnost bavi ideološkim marketingom, pravi pisac-buntovnik nudi utočište usamljenom pojedincu koji u tekstu ne traži parolu, već identifikaciju, nadu i spas.

Tekst je inicijalno objavljen na sajtu RVLT.rs

Sinestezija Đorđa Matića – Niotkuda moguće, s ljubavlju zacelo

Da odmah otklonim svaku sumnju o tome kako pristupiti ovom tekstu. On je impresija, dobronamerni bratski savet i više nego zaslužena blagodarnica. Nije niti skerlićevska, niti bogdanpopovićevska  kritika, ona od koje se ježe savremeni pisci.
Što Đorđe Matić nesumnjivo u isto vreme i jeste i nije. Njegova savremenost, odmereno sidri u dubokim morima arhaičnog. Gde su skupa i Njegoš i Krleža. I Vetranović i Crijević. A ponajviše Crnjanski.

Fluidan, kao i njegova proza koja vešto pleše po ivici sečiva što se poezijom zove.

Jevanđelski rečeno, jezikom religije koju Matić s pravom smatra intimnim činom, pazimo…

Jezik “roda moga“ kao književni nadlik

  • Ako neko hoće da shvati zašto Srbi, hrvatski jezik često zovu srpskim, neka čita Matića.
  • Ako neko hoće da shvati zbog čega Hrvati, hrvatski jezik zovu hrvatskim, neka čita Matića.
  • Nema boljeg čuvara srpskog u hrvatskom, kao ni nenametljivijeg čuvara hrvatskog jezika, onog od Vuka rođenog, preko Broza do Kreleže klesanog, od  Matića.

Deluje da se, kada je reč o Matićevom jeziku, sva kritika usijala od tvrdnji da on piše visokim stilom. Bio bih slobodan da kažem da u tome nema ničega pretencioznog, iako se tako nešto može zaključiti kada se čovek lati kritike, pre nego njegove proze.

Jezik književnosti, književnoumetnički štimung, to je ono čime Matić baš vešto barata.

Jezik dorečenosti.

Kao da se u svim tim odisejevskim zanosima, u apatridskoj nostalgiji, Matić uželeo svih reči svojih naroda. Njegova nasušna potreba da se vraća panslovenskom principu, onog zajedničkog prajezika, čini da od kulturne heterogenosti Srba, Hrvata i ostalih plemena, nanovo veze nadslovenski goblen. I utoliko je njegov jezik, a i njegova književnost moćnija.

Kada kao dete ne želiš da pričaš, kako ne bi potrošio sve reči, on je u tuđini ćutao. Pa u lirskom romanu udario kontru, hoteći da ispriča sve one reči na kojima je tako dugo ćutao. Da ih se podseti. Nikada nisam video da neko više reči na svom jeziku želi da kaže. Valjda da proveri da ih nije zaboravio.

Njegov jezik doslovce ima karakterizaciju. Kao književni lik. Metaforičku karakterizaciju. Slovensku potrebu da sam sebe podcrta. Te su jezičke didaskalije nekada prepune apozicija, a nekada barokno prebojene „svijetlozelenim, tamnomodrim i pravokutnim“. Što bi mu neko možda i zamerio. Ja, zasigurno, ne.

Kako god, vidi se da je reči koje je dugo skrivao u koricama, Matić izvukao nezarđale, sa željom da osvoji sav onaj iskonski književni prostor koji je preostao, poput ostrva, u morima žanrova.

Sever- jug, pa opet sever

Matićeva se emotivna, poetska, i romaneskna transverzala proteže pravcem sever-jug, ili bolje rečeno jug-sever, ako posmatramo hronološki lutanja njegovog lirskog subjekta, koji se igrom proznih okolnosti zove književnim likom.

U tim presecanjima proživljenih i izmaštanih paralela i meridijana, kala i kontrada stari se slovenski bogovi katkad obračunavaju sa unipolarnim htonskim bićima obučenim u mantije ili sa kipama na glavi.

I tu gde se stari bogovi i novi njihovi identiteti sreću, leluja njegova Maša Koen, Matićeva “Jelena koje nema“ ili već ko zna koja, koje je sigurno bilo.

Takva se književnost, duboko proživljena, jednostavno ne može odglumiti.

Oseća se u njegovim lutanjima Rim-Amsterdam i sav splin koji je sa sobom kao bagaž vukao Čarnojević, ali i neka suluda nada sa kojom Štulić kreće u Vijenu, da pronađe djevu. Ti literarni reljefni premazi, gotovo kao kod Šumanovićevog “Bara u Parizu“ u Matićevoj se knjizi mogu rukom opipati.

Zveče odnekud verige o kojima pripoveda Ljuba Nenadović u „Pismima iz Italije“, sve nekako uvaljane u bluz i u onu čudesnu piskavu nit Četa Bejkera, koji je u istom tom Amsterdamu i skončao.

Odavno me, zaista odavno, tako dobro nije dotakao spoj svih ovom svetu poznatih umetnosti u jednom delu, koje se pukim slučajem naziva književnim. Iako je u njemu više muzika i pitura nego po koncertima i muzejima savremenih umetnosti.

Kako čovek, raspolućen od tolikih potreba da napusti sebe, može da o nostalgiji kaže, možda najlepšu rečenicu u meni dostupnoj savremenoj književnosti?

„Rodni je grad, pokretna elegija, žalobna bolna pjesma nad neodživljenim vremenom u njemu“

Soundtrack od božurova do Funny Valentine

Ova knjiga se, kao što sam pomenuo, ne doživljava samo jednim čulom.

Možda pre nego ijednim drugim čulom, knjiga je to koja se sluša.

Nisu to postmodernistički folovi, hiperlinkovana stvarnost koju živimo, već prevaziđeni postmodernizam u jednoj meri restartovan na antiku. Kao nekakva muzička neorenesansa.

Da književnost ne mora da bude linearna, demonstrirali su Crnjanski i Nastasijević, u modernom pre modernog, a Đorđe sada kao medijum šeta svog pripovedača po tuđim aurama i mislima.

Ne mora sve što se literarno kalemi na džez da bude biopik. Nešto jednostavno može da bude „Whiplash“ u književnosti.

Ova je knjiga utoliko bolja jer nema zaludne potrebe da se luta Jesenjinovim stopama, ugaženim strnjikama i žitnim poljima, tamo gde gradovi mirišu na mačju mokraću i raskvašeni asfalt.

To i Matićev lik pamti. Ne miris lipe. Nego prijatan smrad gradskih ulica. I zato mu verujem.

Siguran sam da se inspiracija za naziv ove knjige baš i krije u pečalbarskim poslovima pod svetlima neonske hale, među poštanskim markama, gde se poput razglednice sa letovanja koje se nikada ne završava, negde sramežljivo nametnula fraza “Niotkuda s ljubavlju“.

Zato što je cela kao da pripada nekom drugom, zaboravljenom svetu.

Gde je u redu biti luckast kao Tin Ujević.

Gde su pesnici gospoda i vitezovi.

Zato je niotkuda.

Jer je odsvakud.

Svakom bliska i poznata.

A tako univerzalno ničija.

A da je s ljubavlju – dovoljno je samo pogledati u čarobno plavetno oko Maše Ko(r)en, koju da biste upoznali morate da potražite među stranicama Matićevog prvenca.

Sparing partner među likovima – to svakako može bolje

Zanesu se stvaraoci u pravljenju lika iz „Ich forme“ da nekada zaborave na karakterizaciju likova koji čine atmosferu dramatičnijom.

Ako je ovoj knjizi potrebno tražiti manu,(a vratimo se na početak da ovo nije kritika, već bratski savet) onda se ta mana sigurno krije u liku Kneza, koji je beskrajno simpatičan, ali čiji se lik ponekad gradi kao pasivna kontrateža glavnom liku, kako bi u nekoj meri on intelektualno izdominirao. Kao nekakav džak za udaranje ili pak hromi sparing partner.

Da baš ne zna ko je Jurij Gagarin ili šta je nominativ, a šta vokativ, ne čini mi se verovatnim.

A upravo to pravi dobar temelj onim pravim kritičarima koji pišući o Matiću u superlativu karikiraju njegov beskrajni jezički potencijal.

Takvi stilski slepi rukavci, ipak nisu najpotrebniji, jer intelekt se nazire i bez toga.

Ova je knjiga, (last but not least) kao da je Čet Bejker ustao iz groba i snimio novi album. Jedna od onih koje nema potrebe čitati sporo, kako bi se kraj odgodio.
Ona se drukčije i ne može čitati, do sa punom pažnjom i svih 5 i više čula.

Individualnost u umetnosti

Postoji li individualnost u književnosti, ili ma kojoj grani umetnosti, pitanje je koje će vekove pred nama, ispunjavati isto onako kako je milenijume iza nas. Ako pod individualnošću smatramo skup osobina kojima se jedinka razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste odgovor bi, makar približno, mogao da se sažme u rečenici da originalnosti ipak ima, ali do individualnosti nije narastao nijedan živi čovek. 

Ne zbog toga što nije pokušavao ili nije verovao da je individualan, već zbog toga što je potreba za priznanjem nečije individualnosti protkana socijalnim faktorom, odnosno priznanjem zajednice. A individualnost, očito, baš tu nestaje. Na toj tromeđi između samoaktualizacije, individualizacije i autentičnosti umetnik se teško snalazi jer oseća da je već viđen, da je neko pre njega već dotle došao i da nije umeo ni makac dalje.

Što se tiče originalnosti, citirao bih Eriha Froma:

 “Pod originalnim ne razumem to da se nikom drugom jedna ideja nije ranije javila, već to da ona nastaje u pojedincu, da je rezultat njegove vlastite aktivnosti i da, u tom smislu, predstavlja njegovu misao.“

To je izvesno razlog zbog kog je umetnik zauvek začaran u izražajnom i idejnom deja vu krugu, nastojeći da prevaziđe sve svoje prethodnike, a retko kada da ih nadogradi.

Umetnik kao recipijent i medijum vanvremenskih poruka

Uzmemo li kao primer bilo kog umetnika za koga se verovalo da je ostvario svoju individualnost, videćemo da nije reč o jedinki ili osobenosti jedinke koja tu osobu razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste. 

Reč je o metodu koji nastaje kao posledica toga što je bio najbliži individualnom, a sa njega se preliva do sledećeg takvog hrabrog stradalnika. Tu na scenu stupa sposobnost umetnika da bolje i sadržajnije nego ostali protumači poetski kod i da poput zvezdoznanca te poruke prenese pokolenjima. 

Da li na taj način on skraćuje put čoveku u konačnoj spoznaji? Pa, reklo bi se i ne baš. Kada bi skraćivao, od Gilgameša bi se, naovamo, neka pitanja na koncu rastumačila. Umetnik stoga, kao da proširuje zablude, u nadi da sopstveni identitet pronađe kroz kolektivni, a ređe kolektivni kroz samog sebe. Ali se na tom putu uglavnom izgubi onda kada sretne makar svoje obrise.

Svet, u tom procesu odvajkada pokušava da iznova sazda Adama. A Adamov poriv je da se odupre potpunom sopstvenom sazdanju. O toj potrebi da u isto vreme čovek od sebe napravi individuu, ali i da je na sud preda zajednici, može se govoriti kao o nasušnoj potrebi da homo sapiens sam razgrađuje sopstvenu individualnost, testirajući je na lakmus papiru socijalnog prihvatanja.

Izvesno je da će ličnost svoju osobnost stavljati, ako ne na test ljudima, onda na test vremenu, gde opet ne sudi vreme već socijalna zajednica nekog novog doba. Kao eklatantan primer može se uzeti pustinjaštvo Džeroma Dejvida Selindžera, koji je skriven od ljudi, nakon velikog uspeha „Lovca u raži“ ili „Za Esme“ put do sebe potražio krijući se od svih, živeći svoju čudnovatost, sve do 2010.

Iako je, misleći da je sebi sam dovoljan, pisao za svoj gušt, tražeći u slovima spas, dela će ipak, u nekom trenutku biti objavljena. A ko garantuje da baš u tome on nije kupovao svoju večnost.

Gde se sakrila duhovnost?

Dileme koje su, pre vek, mučile Isidoru Sekulić, koja je  stavljajući na kantar umetnost i svetost, prisutne su među svim stvaraocima koji bi da kroz formu umetnosti probaju da stave krinke boga. Ma čak i ukoliko smatraju da boga nema.

XX, a naročito XXI vek doprineli su da se individualnost do te mere poistoveti sa osamom, čak i sa sebičnom potrebom za otuđenjem. Ne treba tražiti krivca tome među internetom, društvenim mrežama ili mobilnim telefonima. Nedostatak individualnosti treba tražiti u poretku, korporacijskoj demokratiji i čoveku kao činiocu i proizvođaču kapitala.

U tom ustrojstvu savremenog sveta, čovek postaje flaša na traci, gde žudi za tim da prođe kroz kalup, a ne da pokvari kalup. U takvom kaljenju samog sebe, zbog težnje da se uklopi u sistem, čovek logično zaboravlja na sopstvenu duhovnost. Pod pojmom duhovnost, ne podrazumevamo, usko vezivanje za religiju, niti konkretnu veru, već čovekovo razmišljanje o metafizičkom i nematerijalnom nasleđu. Ne o nasleđu svetovnog, već o nasleđu neprolaznog kao putokaza do individualnosti bez ega.

Šta je individualnost bez ega?

Ako načas podsetimo na Frojda i psihoanalitičku teoriju, setićemo se da je Ego jedan od tri dela strukture ličnosti koji ima za zadatak da upravlja principom realnosti. Pored ID-a i Superega. Zadovoljiti sopstveni ego nekada znači potpuno se odvojiti od naloga koji zadaje ID, odnosno vekovna suština čoveka, ali i od onoga što superego nastoji da moralnim normama uobliči.

Na kraju, se nameće zaključak da individualnosti nema baš zbog ega. Individualnost je sposobnost čoveka da pronikne u sopstvenu duhovnost. Do te duhovnosti, čoveku međutim nije dato da stigne jer ga u tome sprečava ego.

Umetniku, koji bi na svom putu trebalo da bude najunikatniji, jedinstven i netipičan, utoliko je veći ego ukoliko raste njegova naročitost. Takva je ta vekovna zamka. Izvanrednost i nadarenost umetnika da svojom individualnošću istupi kao vođa čopora, zapravo je samo pothranjivanje sopstvene ekscentričnosti, ali ne i izvor u kome treba tražiti putokaz.

Umetnik, zbog toga, samog sebe sprečava da bude individualan. Hraneći svoju jedinstvenost, umetnik svom egu dodaje snagu. A obračunavanje sa sopstvenim egom, za umetnika je najteži poraz.

Kada shvati da je tu pobeda, već je uglavnom kasno.