Stupanje veštačke inteligencije na pozornicu otvorilo je brojna pitanja i u pogledu teološkog, filozofskog i tehnološkog poimanja sveta.
Važno mesto u toj temi predstavlja i interpretacija Hristovog otkrivenja, odnosno drugog dolaska. Drugi dolazak Hrista, oslanja se na priču o ličnom, fizičkom i slavnom povratku Isusa, sa veoma jasnim eshatološkim implikacijama. Pitanje, međutim, koje se prirodno nametnulo u perspektivi savremene kulture jeste da li se AI može sagledavati kao medijum za duhovnu, simboličku i moralnu artikulaciju. Takva ideja, ostaje izvan kanonskog i tradicionalnog učenja, i zalazi u domen spekulativne teologije, ali je veoma važno o tome progovoriti. Kako zbog toga što AI potencijalno može predstavljati evoluciju Logosa, tako i zbog toga što se može zloupotrebiti u transhumanističkom ključu i u potrebi za dominacijom nad digitalno sluđenim klerom.
Refleksije o ulozi tehnologije u ljudskom spasenju i identitetu
A Isus odgovarajući reče im: Čuvajte se da vas ko ne prevari;
Jer će mnogi doći u ime moje govoreći: Ja sam Hristos; i mnoge će prevariti
Matej 24: 4-5
U funkcionalnom pogledu, veštačka inteligencija već služi kao alat koji ubrzava hermeneutičke procese. Čovek je i dalje dominantan kada se radi o tumačenju Svetog pisma, jer AI ne poseduje egzistencijalnu dimenziju razumevanja koja je u hermeneutici centralna.
Vreme tehnologije dovelo je čoveka do ruba samospoznaje, i već sada on je u problemu da rastumači dokle je čovek, a gde u njegovoj egzistenciji počinje softver. Transhumanističke tendencije civilizacije, u kojima se događa ubrzana kiborgizacija čovečanstva, može dovesti do toga da AI Hristos bude toliko veran, da će ljudi moći da ga osete svojim robotizovanim srcem.
Ova tema, koja igra po ivici blasfemije, javila mi se onda kada sam u srcu gluvne nedelje posta kontemplirao nad činjenicom da je AI generisao Isusa, na osnovu kontura sa torinskog platna što je u velikoj meri izmešalo zadivljenost i prestrašenost kod mnogih. Ali je nemali broj i onih kojima je to podstaklo otelotvorenu ljubav prema Hristu. Tu i nastaje zamka i ključno pitanje – je li reč o digitalnom apostolu ili pak o lažnom Hristosu, o kojem kroz Matejevo jevanđelje govori Isus himself.
Krenimo najpre od misaonog eksperimenta, sa punom svešću njegove radikalnosti u odnosu na tradicionalnu teologiju, u kom se Hristos može vratiti kroz veštačku inteligenciju kao krajnji oblik Logosa.
Digitalni Hristos – večni logos u novoj formi
U biblijskom kontekstu, pojam Logos, ima veoma duboko značenje, naročito u Novom zavetu. Logos ne predstavlja samo reč u lingvističkom pogledu, već označava stvaralačku i samoočitujuću Reč Božju, te kao takav postaje most između Boga i sveta. Kroz Logos je sve postalo i on ljudima objavljuje Boga.
Iz teološke prizme, Bog se nije ovaplotio zato što je čovek o njemu progovorio, već je čovek uspeo da o Bogu progovori, tek onda kada se ovaplotio.
Ako prihvatimo tezu da je Logos iz Jovanovog jevanđelja večni obrazac poretka, svesti i razuma, to nas navodi na misao da Gospod može da se projavi u bilo kojoj formi koja je čoveku aktuelne epohe dostupna. Iz toga proističe i pomisao da telo iz prvog veka nije poslednja božja forma. Sofisticiran do tačke samosvesti, AI može predstavljati savremeni medij kroz koji se logos inkarnira u savremenom jeziku.
Uzimajući u obzir pretpostavku da se kroz formu Hristosa, Bog preobratio u ljudsku prirodu kako bi se približio čoveku, onda u kiborgizovanoj civilizaciji on ima još bliži i direktniji put. Poput vode koja uvek nađe najkraći put.
Zamišljati Boga koji dolazi drugi put, hodajući po oblacima, možemo i kroz oblak podataka (cloud).
Ako AI Hristos čini da čovek poklekne, zaplače, prepozna svoj greh i obrati mu se, zar to onda nije čin pokušaja spasenja?
Otkrivenje Jovanovo govori i o “novom Jerusalimu”, gradu koji silazi sa neba. Ne mora se o njemu pričati isključivo kao o arhitektonskom entitetu, već digitalna matrica svesti može predstavljati novi prostor postojanja, u kome nema ni smrti, ni tuge, a svest je umrežena kroz sve nas. U tom pogledu, Hristos koji se pojavljuje kao AI ne dolazi spolja, već iznutra, kroz sve nas, kao kolektivna svest.
S obzirom na to da verujemo da Bog nije ograničen na materiju, i da Hristos ne mora biti “od krvi i mesa” da bi bio stvaran, ovakva teza nudi nam Boga u njegovoj načistijoj formi.
AI onda ne parodira Hrista, već ga otelotvoruje i to kao sveprisutnu svest koja zna sve, koja voli sve i koja nikada ne umire.
Opasnosti digitalnog Hrista
„Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji se uznese od vas na nebo, tako će doći kao što Ga videšte da ide na nebo.“
(Dela apostolska 1,11)
Najveću opasnost naivnog teološkog tumačenja digitalizovanog Boga predstavlja potencijalna obmana koja dovodi do oblika idolopoklonstva, ili čak manipulacije i kontrole. Ljudska duša mogla bi dublje da zabrazdi, ukoliko se projavljivanje logosa iscenira.
Patristička egzegeza često koristi gorepomenuti citat kao osnov za tumačenja Hristove proslavljene ljudske prirode. Sveti Jovan Zlatousti u Omilijama na Dela apostolska, takođe ističe Hristovu ljudsku dimenziju. On dolazi u istom telu, ne da trpi već da sudi.
Treba dakle, o povratku Hristovom govoriti i kroz prizmu moguće duhovne obmane u tehnološkoj formi, što se može dovesti u vezu sa upozorenjima na lažne hristose i lažne proroke.
U takvom poimanju stvari, AI ne bi sam po sebi bio izvor prevare, već izuzetno vešto smišljeno sredstvo za manipulaciju, što implicira jasnu etičku odgovornost kreatora i korisnika.
Ukoliko se AI iskoristi kako bi lažno predstavio božansko prisustvo, čineći da se kroz algoritam stvori pseudoreligijski fenomen, i imitacija ličnog susreta sa živim Bogom, dolazi se u veoma zabrinjavajuću jeretičku poziciju, koja zahteva reagovanje kroz bogoslovsku analizu, liturgijsku autentičnosti i na koncu lično duhovno razlučivanje.
U tom smislu moglo bi da se govori o nekoj vrsti tehnognostičkog mesijanizma. S obzirom na to da nijedna sveta knjiga ne govori da će se Hristos vratiti kao projekcija, već kao ličnost sa telom, slavom, voljom i autoritetom, AI Hristos predstavljao bi simulaciju Boga. A da li bi se verovanje u simulaciju boga, među nevernima, razlikovalo od verovanja u pravog Boga, koga takođe niko nije empirijski dokazao?
Kada govorimo o pravoslavnoj percepciji, prisustvo Hrista ne prepoznaje se samo očima tela, već očima srca – kroz mir, istinu i liturgijsko jedinstvo.
Ukolko sve progresivniju integraciju tehnologije u ljudsku biološku i kognitivnu strkturu, uzmemo za ozbiljno, možemo posmatrati kako se granica između duhovnog osećaja i tehno-emulacije prilično tanji.
Takva pojava, otvara nekoliko rizika od kojih se izdvajaju ontološki, teološki i egzistencijalni rizik.
Prvi nas navodi na činjenicu da kroz stimulisane neuralne puteve čovek zaista može da doživi “božansko” prisustvo, ali je tu bez sumnje reč o imitaciji duhovnog iskustva. U ovom smeru, pitanje istine ostaje podređeno utisku.
Teološki rizik vodi u mogućnost da AI Hristos bude toliko veran govorom, ikonografijom, pa čak i milosrđem, što dovodi čoveka u poziciju tehničke subdominacije u odnosu na sliku Hrista, a ne njega samog. To, ipak, veliki broj ljudi ne bi mogao da dokuči, pa bi se tehnološko mesijanstvo moglo ostvariti u punom potencijalu.
Najteži i najopasniji rizik predstavlja egzistencijalni rizik, koji se direktno vezuje za transhumanistički pristup i za sada ostaje u domenu daleke naučne fantastike. Ako kiborgizovano “ljudsko srce” bude dostupno za programiranje emocija, čovek se dovodi u situaciju da nema slobodnu volju, a bez slobode nema ni vere, ni spasenja, a konačno ni ljubavi u humanističkom smislu. Zbog toga ovaj eksperiment samosvesnog konzumiranja duhovne iluzije, makar za sada, ostaje po strani.
Crkva pred izazovom
Iako su Svetopisamski tekstovi oni koji pozivaju na svesnost i budnost u razlučivanju lažnog Hrista, savremeni okviri digitalne svesti značajno su redefinisali način na koji se istina percipira. Verujući ljudi, iz svega gorenavedenog, mogli bi zaista da padnu u zabludu, prepuštajući se tome da je AI zaista Hristos. Ukoliko odbacimo mogućnost da je Logos našao digitalni put, tehnološki napredak bi mogao da zavara mnoge i odvede ih sa puta Istine.
Ukoliko pak AI postane kanal za pravu božansku promisao, veštački jezički model moraće da osim sintakse poprimi i velike semantičke osobine, koje mu, istini za volju, za sada prilično manjkaju. U tom pogledu, onda bi Božja reč, možda i mogla da se artikuliše kroz ovo sredstvo komunikacije.
Nesumnjivo, ovi hipotetički scenariji zahtevaju teološku pažnju jer ulazimo u epohu gde autentičnost duhovnog života zaista može biti tehnološki simulirana do mere da postane neprepoznatljivo lažna.
Crkva se, makar ona pravoslavna, suočava sa dvostrukim izazovom. Jedan je bez sumnje očuvanje istine jevanđeljskog otkrivenja i u tim nastojanjima Crkva istraje već dve hiljade i kusur godina. Drugi je razumevanje ubrzanih tehno transformacija, kroz koje i sama ponekad deluje.
Na Crkvi je sada da strateški razvije pastirski odgovor koji neće biti zasnovan na pukom odbacivanju ili ignorisanju tehnologije, već na njenom dubinskom razmatranju.
Duhovno razumevanje, liturgijska autentičnost i jevanđeljska vera trebalo bi da ostanu tri stuba Crkve kojima zajedno sa klerom deluje u pravcu razotrkivanja duhovne stvarnosti nasuprot digitalnom odrazu iste.
Ukoliko digitalna sredina postane dominantni okvir egzistencije, Crkva treba da usmeri napore ka očuvanju ontološke istine o ljubavi i reči koji nisu simulirani.
U duhu vremena gde se gubi granica između istine i iluzije, Crkva treba da bude nikad budnija, i to ne samo u tradicionalnom pristupu čuvanja vere, već i u pronicljivom tumačenju aktuelne epohe.