U savremenoj srpskoj književnosti Nikola Marković prepoznat je kao glas nove generacije autora, najpre kroz svoje romane „Dug je put do zore“ i „Smrt je placebo“. Njegov debitantski roman „Smrt je placebo“ objavila je beogradska izdavačka kuća „Agnosta“, dok je prethodno odlomak iz ovog dela premijerno štampan u niškoj „Gradini“, jednom od najstarijih književnih časopisa.
Markovićev književni pedigre građen je postupno; njegove priče i pesme u prozi zastupljene su u nekoliko izdanja čuvenih pančevačkih „Rukopisa“ (2013, 2016, 2017. i 2019. godine). Autorski izraz zasniva na specifičnom senzibilitetu: inspirisan mediteranskim navikama prenetim na kopno, on u svojoj prozi vešto tumači stalni sukob između čovekove unutrašnje potrebe za odlaskom i one teške, gotovo neizbežne balkanske nostalgije.
Rođen je 14. maja 1990. godine u Kotoru. Rano detinjstvo proveo je na hercegnovskim skalama, da bi život i rad nastavio u Nišu, gde se već godinama profesionalno bavi medijima i digitalnim formatima.
Kumulonimbus je kišni oblak koji se u maju 1990. nadvio nad Kotorom.
Prvu kišu isplakao je u Herceg Novom, a od kraja devedesetih lije iznad južne Srbije.
Inspirisan mediteranskim vetrovima koji duvaju na kopnu i moru, kumulonimbus se ponekad preobrati u čoveka.
Taj čovek je Nikola. On tvrdi da je metafora.