Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu „Strogo poverljivo” iz prošlosti Srbije u organizaciji portalibris.rs

*

Otac Ilarion stoji na osunčanoj strani Kaluđerske čuke i posmatra orla kako lepetom krila plaši zmije što su se ugnezdile pored stare rimske zidine na kojoj je pravoslavni manastir.

On je velikoshimnik[1].

Pored njega Gavrilo, jedva punoletni iskušenik, pokušava da dobije makar potvrdu da se sprema veliko zlo. Mali Jastrebac se tek probudio iz bezbojne studeni. Dole, kroz stenu, svoj potpis ispisuje potok što izvire poviše manastira. Dobričko polje pretvorilo se u dimnu zavesu. Iza tog horizonta što liči na noćnu opsenu vide se turski čadori.

– Hoćemo li zaista morati da bežimo? – upita Gavrilo, sluteći potvrdan odgovor.

Ilarion klima glavom, gledajući prema porti, gde su braća već konopcima spuštala pozlaćeno zvono u bunar. Iznad oltara je pokopano telo dečaka koga su monasi prethodne sedmice pronašli u selu. I nad čijim su se grobom zakleli na večnu tajnu ćutanja.

– Spuštaj! – govori riđokosi monah, stresajući kaljugu sa rize. Zvono kao da se zakači o bunarski kamen, pa upade u vodu.

Naočigled jednog mladog grabovog drveta, zatrpavaju bunar.

Prekrivaju granama tek olistalog drveća i penju se na kola u koja su upregnuti bravi.

Kolona monaha, njih dvanaestorica, sa Ilarionom i Gavrilom na repu, započinje svoj kas prema Zmijinoj glavi.

Biće da nisu prošli ni Golešnicu kada u daljini ugledaše kako se puši čitava prisojna strana Jastrepca.

Potom su dodali korak da Čerkezima ne padnu šaka.

**

Kada se Stanko Petrović tog jutra 1876. probudio blago mamuran od šljivove rakije, u koju je, da zamiriše, dodao i malo divlje kruške, njegova dva maloletna sina već su dovukla brašno iz vodenice, u kojoj je svu noć mlelo.

– Tata, pričaju u vodenici da je gore prema Zidini pre petsto godina ukopano zvono – izgovara Marko bojažljivo, dok oca poliva ledenom vodom.

– Kod crkviče? – pita Stanko i nastavlja da struže britvom preskočene dlake.

– Kažu da je neki iguman naredio da se zvono ubaci u bunar i da se više niko od monaha nije vratio.

– Bio je manastir. Sve ovo gde imamo njive zato zovu Kaluđerski ribnik. Tu su prolazili Latinci, i išli dalje za Bugarsku. Manastir je bio važan čvor za trgovinu.

– I znaš šta kažu još? Da je gore, iznad oltara, zakopano neko dete.

– Ko to kaže?

– Luda Natalija.

– Pa ti bi trebalo da paziš kog slušaš. Ne bi nju tako zvali da ne viđa mrtvu decu po šumama – kaže Stanko, koji već opasuje kuburu i polazi put Zidine.

Dečaci se pogledaše, znajući da je upravo tu u selu Krajkovac večna straža stare Srbije. Karaula preko koje je Kneževina Srbija. Baš na tom mestu, što nosi ime jer je na kraju niza, regrutuje se vojska za pravcati rat što buja prema Mramoru i Nišu.

Ovo krilo drži Nišlija Kole Rašić, koji je na čelu Niškog komiteta. Tu su još i Todor Stanković i Tasa Uzunović.

Stanko poljubi decu, pa kaže kako će do večeri biti u planini.

Putem duž reke gibao se kroz šipražje, čineći obazrive korake. Svaki pogrešan šum mogao je da mu otkrije trag. Na mestu gde se sastaju potoci dvaput se osvrnuo, pa nastavio desnom stranom šume.

Kod mesta Pištavac još jednom pogleda da ga neko ne prati, a potom udari triput u  šupalj kamen. Kad začu isti takav zvuk sa visine, nastavi da hoda. Pred njim se iz potpornog zida, što liči na jerusalimski, iscrta linija od raži i shvati da je blizu.

Na okuci što zmijoliko zavija prema Jezeru i dalje ka Jasenovim vodama, zatrpan kamenjem, nazire se oltar. Levo od Stanka ostaje jedan izvor bakarnocrvene vode, iznad koga se nadvija drvo graba, dovoljno da napravi hlad za četu vojske.

Nešto kasnije, dole u selu, na plotu od jastrebačkog kamena, poslaganog u visini struka, sede deca i posmatraju sumrak.

Crna duga kosa, raspletena iz kike, klepeće po Natalijinim plećima. Tamne, ugasle oči i pamučna spavaćica na njoj. Prilazi jednom od dečaka i kaže:

– Ti si moj Milun.

Dečak se uplaši, pa potrča kući. Natalija sa unezverenim pogledom, kao da nešto skinu sa zida.

– Svugde su ovi dvoglavi daždevnjaci. A moja kuća zarasla u korov – pogleda drugog, koji, znajući da Natalija potiče iz tog dela sela, reče:

– Teta Nato, opet si pobegla od kuće.

Ona napravi smušenu facu, pa krenu gornjom stazom, put šume. Tamo gde je nekoliko sati ranije koračao Stanko.

Skoro će mrak.

Pred noć kod manastira stiže i ona. Pozdravi prisutne i stane zadihana pored ljudi koji drže ruke na kuburama. Među njima i dvojica crnorizaca. Jedan od njih rukama steže Trebnik, među čijim stranicama je i mapa Manastira Sveti Jovan. Ta knjiga prenosi se godinama među monasima posebnog reda, a ovaj put služi kao sakralni predmet nad kojom se zaklinju dobrovoljci. Dobrički deo Niškog komiteta.

– Zaklinjemo se jedinim Svemogućim Bogom da ćemo verno i bratski složno raditi protivu petovekovnog krvopije, u ime mile i željene slobode i dinastije Obrenovića. Da uz božju pomoć razvijemo pobedonosno zastavu našeg jedino vernog Obrenovića na bedemu niškom. URA! URA! URA! Živeo nam viteški knjaz Milan. Živela mati Srbija!

– Braćo, vi znate da ovde ne leži bilo ko! Ovde je poslednji svedok stradanja naše stare Srbije – kaže otac Petar, pogledajući prema humki iznad koje je mahovina oblikovala prirodni jastuk.

Stanko ponosito pogleda Nataliju, što su je dole u selu nazivali ludom, misleći da se iz šume vraća po noći jer je sišla sa uma. Njima dvoma pripao je težak zadatak da od svih kriju nasleđenu tajnu monaškog reda Svetog Marka, o poslednjem srpskom Nemanjiću. Njih dvoje jedini su na ovom zboru iz tog sela.

Tu, pored njih, dok se mladi mesec već gostio nebeskom trpezom, a oni zarivali zube u sveže pečenu ribu, u humki staroj pola milenijuma, ležao je sin Stefana Uroša, onog kog su zbog nemogućnosti da se obračuna sa lešinarima Dušanovog carstva, još nazivali i nejakim.

– Kažu da su malog, nakon što je vojska pošla na Maricu, pronašli bačenog pokraj puta, prebijenih nogu i ruku i da je bio još živ – govori jedan od ustanika.

Stanko prebira prstima po kostima grgeča i kaže:

– Govorio mi je deda da se taj Ilarion, koji je poslednji napustio manastir, zamonašio tek nakon što je Dušanov brat oteo svoje južno parče carstva. Njegovo nasledstvo bilo je sve odavde do Dečana, pa dalje na more.

Otac Petar posvedoči da su se monasi ovog kraja uvek isticali po svojim gorštačkim crtama lica, jer su manastir branili i mačem, kad god je trebalo.

– A to zvono? – upita Natalija, na čijem licu su oštri mrazevi već iscrtali reljef stasite žene, čije su jagodične kosti toliko očvrsle da je nekako podsećala na vuka.

– Njega su bacili u bunar – govori Stanko. Kažu, ko ga nađe, vratiće Srbiji stari sjaj.

***

U godini 2020. veliko je beznađe u svetu. Kužna klica nadvila se nad čitavom planetom. Pršti vazduh od sukoba sa nepomenikom.

Monah Milutin stoji ispod šestovekovnog graba, čiji se listovi presijavaju poput riblje krljušti. Pipajući drvo po drvo, od konaka, prolazi pored krstionice na potoku, pa potom uzbrdo.

Odlučio se za isposnički život, daleko od druge braće.

Živi nekoliko kilometara od poslednje kuće u selu. Ponekad naiđe lokalni šumar, ili već osedeli potpukovnik u penziji. Potomak Stanka, koji je izvojevao slobodu svojim sinovima i po čijem je sinu Marku, celo bratstvo ponelo prezime.

Milutin sedi pored roja pčela što su odbegle iz nečije košnice.

Ne može da ih vidi.

Slep je.

Evo već trista šezdeset i peti put Milutin se saginje da iscrpi bakarnu vodu, za koju tvrde da isceljuje vid.

Umiva se triput, klanjajući veliku metaniju[2].

Načas, kao da mu se učini kako niže, pored reke, prilazi dečak obučen u plemićko ruho, sričući nešto.

Milutin već onemoćao od starosti kao da prvi put u životu vide siluetu.

– Čiji si ti, mali? – kaže Milutin, kroz izmaglicu

– Urošev.

– Kog Uroša?
– Nemanjića – odgovara dečak.

Potom sa neba vidi belu svetlost jaču od sunca, i pade u kalj.

Ovo će biti prvi monah koga će sahraniti u porti obnovljenog Manastira Svetog Jovana.

Dvojica radnika oblikuju raku. Na letnjikovcu sa zapadne strane crkve posna je trpeza. Vino je nasuto u bokale. Poneko zamera omorini poznog proleća.

Potpukovnik Marković prilazi dvojici radnika i sipa im po rakiju.

– Aman, tvrdo, nikako da probijem – govori jedan od njih.

Drugi silazi u raku i udara motikom. Jednom, pa još jednom. Okruni se parče zlatastog peščara.

– Bunar – sasu sebi u bradu stari vojnik.

– Nešto kažeš? – pita radnik.

– Bunar, BUNAR. Kopaj dublje! – i dotrča među ljude što su čekali opelo.

Potpukovnik dohvati kramp, pa se spusti da sa onom dvojicom ubrza kopanje.

Prvi udarac čuo se kao prigušeni poziv na molitvu.

Drugi kao poziv klepetala na velikoposno bogosluženje.

Kada je udario treći put, zvono se začulo jače.  Pred njegovim očima prolaze legije vojnika obučenih u crne monaške rize.

Marković kleknu i poljubi zvono. Potom pozva ostale.

U neverici su, dok su celivali zvono, meštani gledali kod oltara dečaka u lanenoj tunici, krojenoj ravno, bez nabora, sa pojasom koji pada na kukove.

Potpukovnik napravi dve fotografije. Na prvoj se jasno video obris u odelu sa kaftanom, nad kojom se svi sablazniše.

Nekoliko dana kasnije selo su preplavili vojni obaveštajci, Markovićeve bivše kolege, istraživači, arheolozi, istoričari, tražeći potpukovnika zbog fotografije.

Tražili jedini dokaz da je poslednji sin cara Uroša postojao.

Deceniju kasnije, na Svetoj Gori, čin velikoshimnika primio je otac Ilarion.

U njegovom noćnom stočiću još uvek stoji vojna legitimacija, na kojoj već izbledelim slovima piše – potpuk. N Marković.

[1] Velika shima tj. anđeoski obraz je treći monaški stepen, koji primaju monasi koji svoj dalji život provode u ćutanju, poslušanju i nesticanju materijalnog bogatstva.

[2]Metanija (μετάνοια metanoja) – pokajanje popraćeno zemnim poklonima, pa je otuda svaki oblik poklona poprimio naziv metanija.