Borba u oblacima

Category: Proza (page 1 of 1)

Let

Noćas je neko odgrizao mesec. Trifun je sricao besedu, nedaleko od mosta čiji se jedan kraj već obrušio u vodu. Mumlao je sebi u bradu. Dve devojke su izašle iz taksija i prokomentarisale:
“Ovaj se preforsirao noćas“

Trifun je ponavljao “Samo padobranci znaju zašto ptice pevaju“.

Proleće se tek merkalo sa suncem tih dana. Prohladne večeri. Nakostrešena koža i miris polena. Neko je kijao. Trifun se nije obazirao, gazio je krupnim koracima pored Nišave, idući prema kasarni. Sutra mu je dan D. Od sutrašnjeg skoka, zavisilo mu je da li će ga komisija oceniti pozitivno. I da li će opet moći da skače. Pošao je na spavanje, kao da mu je poslednji put.

Kada je ujutru, dvokrilni avion AN-2, praveći polukrug po pisti, prošao pored njega, Trifun se zagledao u otvorena vrata i pomislio da ovog puta izleće hrabro, kao kad je napuštao uterus i grabio rukama, hvatajući novi život. „Ako želite da živite, setite se rođenja“ opet je izgovarao u sebi, dok su mu usne podrhtavale kao da sriče molitvu.

Ušao je poslednji kroz otvor na boku aviona, dok mu je lice zaklanjala senka oblaka što je po nebu šarao nepravilne oblike. To ga je podsetilo na detinjstvo. Na očev savet da se uozbilji. Na majčin glas kako vojska nije  za njega. Okrenuo se prema bratu iz jedinice, ne skrivajući strah od svega što ga čeka. Tražio izvor podrške u njegovim očima. Skrivati strah pred prijateljima je isto kao podmuklo lagati samog sebe. Pokazivati ga pred neprijateljem, to je već smrt pre smrti.

Seo je sa leve strane aviona, bliže vratima. Posmatrajući kako pod njima ostaje zelena trava koju preseca asfaltna arterija, nije skretao pogled sa kružnog prozora. Motor je rolao u ritmu mitraljeza i duple pedale bas bubnja, penjući prvo stotine, pa hiljade metara iznad Niša. Trifun je čvrsto stezao vezove na nogama, krijući dlanove koji su se znojili.

Slušao je kako vetar plete simfoniju po krilu aviona. Spremajući se da ustane razmišljao je samo o tome kako će da se namesti pri letu.

Pod avionom je nestajala potkovica Suve planine, banjsko brdo, a ispod smoga nazirala su se tri solitera u Durlanu. Setio se plavih očiju jedne od onih što su sinoć komentarisale njegov izgled, par hiljada metara niže. Na bezbednom.

Kada je instruktor komandovao „Spremi se“, vrata Antonova razjapila su se, poput paklenog grotla, usisavajući vazduh. Trifunu je zaigrao obraz.

Gledao je kako avion ostavlja prvog iz jedinice da u nebeskom plavetnilu ostaje samo nesvrstana tačkica. Kao kap u okeanu. Onda je skočio još jedan.

Iskočili su svi.

Kada je Trifun došao na red, učinilo mu se da čuje majčin glas i pored aviona vidi pticu. Trepnuo je da uguši opsenu i zakoračio.

Raširio je ruke i podigao glavu, puštajući da ga vazduh šamara preko užarenih obraza koji su goreli od treme.

Kada je osetio da su mu obe noge napustile avion, čvrsto je povukao ručicu. Čekao je da kupola izađe iz kontejnera i napuni se vazduhom. Glava mu je poigravala gore dole, dok je sve jače osećao otpor vazduha na svojoj koži. Osećao je kako naglo propada i kako više nikoga oko sebe ne razaznaje. Primetio je da nije osetio cimanje konopa već da kupola proizvodi neujednačeni zvuk. Kao kada pod punom brzinom, spuštaš biciklu niz liticu, sa otkopčanom jaknom.

Trifun je poslednji let leteo brže od svih. Nebom se prolomilo:

„Otkaz, imamo otkaz“

Trifunu se učinilo da ispod sebe vidi lastu. Leteo je ka njoj, kovitlajući nogama, a potom uleteo u oblak.

Sa jednog prozora, negde u daljini, jedan je zamišljeni mladić posmatrao padobrance.

Nije stigao ni da prokomentariše, a Trifun je već na krilima laste odleteo. Nad njegovim telom nadvila se sanitetska služba koja je uzaludno pokušavala da mu stavi kragnu.

Sa zvučnika je drečao Dilanov „All along the watctover“.

Jesu sve smrti takve? Stanu između nečije dve kafe. Između dve pesme. Ili dva treptaja.

Nemontirani kadrovi zablude – dnevnik besane noći

Ponedeljak. Valjda. Sat je stao.

Noć je. Osećam da se vazduh hladi. Ispod nosa vibrira dah. Kada sam poslednji put sklopio oči bio je septembar. Vetar svedoči da sam možda spavao nekoliko meseci. Rukom opipavam zid da osetim utikač koji sam zapušio papirom. Zid je hladan. U sobu se ušunjalo nekoliko taktova „Mesečeve sonate“. Uz obaveznu grešku na četvrtom taktu, kompozicija na naštimovanom klaviru kreće iz početka. Iz ugla sobe sjaji jedva primetna tačka na monitoru.

-Kod kuće sam- konstatujem.

Utorak. Verovatno

Opet prvi takt. Pa još nekoliko. I ponovo na početak. Kao u „Danu mrmota“.  Miris cimeta i pečene jabuke koju sam te večeri prelio medom još uvek je u sobi. Ipak nije prošlo duže od nekoliko sati otkako sam zaspao. Iznova kreće razlaganje na klaviru.

– Ko li to svira?- pomislim. Pa se iz hladne sobe, iz stana ispod rekao bih, začuje kašalj. Odsečan. Mučan. Podseti me na smrt velikih pesnika. A onda, dok mi poezija navire, isti onaj početni takt. Neko je uporan.

Imam novog komšiju. Ili komšinicu. Nismo se sreli. Pokušavam da ga zamislim. Sed je. Ima blizu sedamdeset godina. Sigurno mu je nekoliko zuba već potpuno istrulilo, sudeći po kašlju. Zamišljam kako grbavi prsti, ožuteli od lošeg duvana prebiraju po dirkama, pletući sonatu posvećenu mesecu. Na desnoj ruci je sat. Casio. Dobijen za odlazak u penziju, kada su se svi pa i on toliko omađijali od jeftinog vina i prokisle sode iz plastične flaše. Od tada ne pije vino. Slušam kako iznova počinje sonata. Noć nas je proklela. Obojicu. Mene da ne spavam. Njega da se seća.

Na pijaninu je piksla sa opuškom koji dogoreva dok on uporno pokušava da zakorači u peti takt, svagda grešeći. Na drugom delu klavira je čaša. U pauzi otpije. Mislim da je unutra vinjak. Možda vino. Pa se zakašlje. Napolju je grad. Miriše smog i već poneko drvo baci iskru u šporetima. U kućama bez dobre izolacije. Ipak je vinjak.

Sreda. Nadajmo se

-khlj, khmm, mmmkkkh aghkkgghhhhh- čujem. Pa opet prvi takt.

Napregnem se da oslušnem željan makar glasa. Makar psovke, ako ništa. Ne. Samo muzika. Ponoć je već odavno zakovitlala niz prugu. Negde smo na pola, ali se jutro još sramežljivo krije. Kao kad posle teške pijanke, mamuran odlažeš svitanje.

 – Kad li će da zaspi? – zapitam se. Sigurno od kašlja ne može. Spava na boku. Ugušio bi se ako zaspi na leđima.

Pomišljam kako sam duševni voajer. Pa se muzika od ispod stiša. Kao da sramežljivo prebira po dirkama, preispitujući tonalitet. Onda opet zaspim. Pa sanjam kako su ga svi napustili. Kako je sve prodao i došao u tu garsonjeru. Slušam kako naglašeno svira akord, držeći “sustain“ pedalu. Po dužini tona koji se promalja kroz opustele hodnike zgrade, zaključujem da ima zelene oči. Čudan je već taj starac kog sam stvorio ni od čega. Iz pepela. Iz želje da vidim muziku. A on nespretno već prelazi na one sumorne taktove koji nagoveštavaju nešto skokovitije nastavke.

Četvrtak. Eventualno

Ne znam koliko je noći već prošlo. Laktom sam izlizao zid. Jastučnica više ne miriše na omekšivač. Spolja je mesec skratio luk, a zora sve kasnije svanjava. Noć je duga. Vremena za vežbu je više. Peti takt je poodavno iza, a čaša na klaviru sve praznija. I kašalj sve zreliji. Kao da će uspeti da iz sebe izbaci krastavu žabu što je usnula na plućima. Piskutav je. Kada se zakašlje kao da epske ratničke pokliče zameni neka lirska, molska nijansa. Kao da su mu posvetlele oči. Morski su plave. Kao da ni kosa više nije seda. A “Mesečeva sonata“ već se zakotrljala nezaustavljivo. Osećam kao da komšija ima pred sobom publiku. Čak se prikrade u sobu i kada svane. Pa celog dana odbija o zidove, dok ne padne noć. A onda iznova. Bez one greške.

Petak. Po svoj prilici

Noćas sam čuo topot cipela. Crne su. Sa ispucalim lakom. Vinjak je na izmaku. Sonata se približila kraju. Grad je zabeleo. Dirke škripe pod prstima. U sobi mu je mrak. Ne ume da zameni sijalicu. Čuo sam kako se muči. Penje na stolicu. Plafon je i dalje previsok.

Strah me je da pozvonim. Da mu pomognem. I dalje slušam. Kompozicija skoro savršena.

Subota je izgleda

Danas su odvezli telo. Muk je.

Nedjelja. Zacelo.

Treba li da žalim što nisam čuo poslednji takt?

Neko je zalepio umrlicu. Čarobna fotografija.

Sve sam loše zamislio.

Bila je žensko.

Objavljeno u Rukopisi 42, Dom Omladine Pančevo 2019

Photo by Nitin Arya from Pexels