Ponedeljak. Valjda. Sat je stao.

Noć je. Osećam da se vazduh hladi. Ispod nosa vibrira dah. Kada sam poslednji put sklopio oči bio je septembar. Vetar svedoči da sam možda spavao nekoliko meseci. Rukom opipavam zid da osetim utikač koji sam zapušio papirom. Zid je hladan. U sobu se ušunjalo nekoliko taktova „Mesečeve sonate“. Uz obaveznu grešku na četvrtom taktu, kompozicija na naštimovanom klaviru kreće iz početka. Iz ugla sobe sjaji jedva primetna tačka na monitoru.

-Kod kuće sam- konstatujem.

Utorak. Verovatno

Opet prvi takt. Pa još nekoliko. I ponovo na početak. Kao u „Danu mrmota“.  Miris cimeta i pečene jabuke koju sam te večeri prelio medom još uvek je u sobi. Ipak nije prošlo duže od nekoliko sati otkako sam zaspao. Iznova kreće razlaganje na klaviru.

– Ko li to svira?- pomislim. Pa se iz hladne sobe, iz stana ispod rekao bih, začuje kašalj. Odsečan. Mučan. Podseti me na smrt velikih pesnika. A onda, dok mi poezija navire, isti onaj početni takt. Neko je uporan.

Imam novog komšiju. Ili komšinicu. Nismo se sreli. Pokušavam da ga zamislim. Sed je. Ima blizu sedamdeset godina. Sigurno mu je nekoliko zuba već potpuno istrulilo, sudeći po kašlju. Zamišljam kako grbavi prsti, ožuteli od lošeg duvana prebiraju po dirkama, pletući sonatu posvećenu mesecu. Na desnoj ruci je sat. Casio. Dobijen za odlazak u penziju, kada su se svi pa i on toliko omađijali od jeftinog vina i prokisle sode iz plastične flaše. Od tada ne pije vino. Slušam kako iznova počinje sonata. Noć nas je proklela. Obojicu. Mene da ne spavam. Njega da se seća.

Na pijaninu je piksla sa opuškom koji dogoreva dok on uporno pokušava da zakorači u peti takt, svagda grešeći. Na drugom delu klavira je čaša. U pauzi otpije. Mislim da je unutra vinjak. Možda vino. Pa se zakašlje. Napolju je grad. Miriše smog i već poneko drvo baci iskru u šporetima. U kućama bez dobre izolacije. Ipak je vinjak.

Sreda. Nadajmo se

-khlj, khmm, mmmkkkh aghkkgghhhhh- čujem. Pa opet prvi takt.

Napregnem se da oslušnem željan makar glasa. Makar psovke, ako ništa. Ne. Samo muzika. Ponoć je već odavno zakovitlala niz prugu. Negde smo na pola, ali se jutro još sramežljivo krije. Kao kad posle teške pijanke, mamuran odlažeš svitanje.

 – Kad li će da zaspi? – zapitam se. Sigurno od kašlja ne može. Spava na boku. Ugušio bi se ako zaspi na leđima.

Pomišljam kako sam duševni voajer. Pa se muzika od ispod stiša. Kao da sramežljivo prebira po dirkama, preispitujući tonalitet. Onda opet zaspim. Pa sanjam kako su ga svi napustili. Kako je sve prodao i došao u tu garsonjeru. Slušam kako naglašeno svira akord, držeći “sustain“ pedalu. Po dužini tona koji se promalja kroz opustele hodnike zgrade, zaključujem da ima zelene oči. Čudan je već taj starac kog sam stvorio ni od čega. Iz pepela. Iz želje da vidim muziku. A on nespretno već prelazi na one sumorne taktove koji nagoveštavaju nešto skokovitije nastavke.

Četvrtak. Eventualno

Ne znam koliko je noći već prošlo. Laktom sam izlizao zid. Jastučnica više ne miriše na omekšivač. Spolja je mesec skratio luk, a zora sve kasnije svanjava. Noć je duga. Vremena za vežbu je više. Peti takt je poodavno iza, a čaša na klaviru sve praznija. I kašalj sve zreliji. Kao da će uspeti da iz sebe izbaci krastavu žabu što je usnula na plućima. Piskutav je. Kada se zakašlje kao da epske ratničke pokliče zameni neka lirska, molska nijansa. Kao da su mu posvetlele oči. Morski su plave. Kao da ni kosa više nije seda. A “Mesečeva sonata“ već se zakotrljala nezaustavljivo. Osećam kao da komšija ima pred sobom publiku. Čak se prikrade u sobu i kada svane. Pa celog dana odbija o zidove, dok ne padne noć. A onda iznova. Bez one greške.

Petak. Po svoj prilici

Noćas sam čuo topot cipela. Crne su. Sa ispucalim lakom. Vinjak je na izmaku. Sonata se približila kraju. Grad je zabeleo. Dirke škripe pod prstima. U sobi mu je mrak. Ne ume da zameni sijalicu. Čuo sam kako se muči. Penje na stolicu. Plafon je i dalje previsok.

Strah me je da pozvonim. Da mu pomognem. I dalje slušam. Kompozicija skoro savršena.

Subota je izgleda

Danas su odvezli telo. Muk je.

Nedjelja. Zacelo.

Treba li da žalim što nisam čuo poslednji takt?

Neko je zalepio umrlicu. Čarobna fotografija.

Sve sam loše zamislio.

Bila je žensko.

Objavljeno u Rukopisi 42, Dom Omladine Pančevo 2019

Photo by Nitin Arya from Pexels