Kumulonimbus

Borba u oblacima

Archives (page 2 of 5)

Februarski nokturno

Opet je vreme za olinjali
mornarski kaput
pravljen u Jugoslaviji
osamdeset i neke
za usne ispucale
od grejane rakije
što sriču poeme
umesto da drže
oslobodilačke govore.

Čajkovski u b molu,
Stud se uvukao u snove
a mi se krijemo po kućama
bežimo sami od sebe
da nam ne zamrzne duša
koju smo ostavili
kao kera da nas čeka
tamo negde ispred vrata
krijući se od mačaka
što imaju više ljubavi
nego sedam milijardi ljudi

Vreme je da se
opet prisetimo
kako su vešali Branka
i pre nego što se
kao ljuljaška u parku
njihao u hodnicima
Ksaverske šume
negde na obodu Zagreba
u kome se nikada
nismo ni zagrlili
ni pogledali
posred mutnih očiju.

Rekao sam ti da ima
još oko dva kilometra do
neba
i da se ne okrećeš
jer ovaj put sam ja Euridika
i ja sam se najeo božjih jabuka

a tebe su raspeli na krst.

Podrška

Podrška Mileni Radulović, ali i svim onim ljudima koji i dalje sebi ne žele da priznaju da su izmanipulisani, iskorišćeni i poniženi jer im je teško da poveruju u prokockano poverenje.

Meni je ova priča na mnogo nivoa strašna, imajuću u vidu da sam prisustvovao ponižavanjima dece od strane nastavnika ili trenera, što, na koncu nije rezultiralo kao Milenina priča, ali smo neke od njih složno oterali u prevremenu penziju nakon što su tukli i mentalno maltretirali svoje učenike i polaznike.

Na jednom karate treningu, s početka dvehiljaditih, jedan je nafilovani samuraj deci od 12 godina uvrtao bradavice, ponižavao ih pred svima, govorio da smo sisice i terao nas da ga udaramo da bi nam pokazao kako nema vajde od osvete. Jer je bio jači.

Bili smo deca.

Ne mogu da oprostim što sam, da ne bih zakasnio na trening, pocepao omiljenu trenerku jer mi se rajsferšlus zaglavio.

Napustio sam taj klub, verujući da neću biti dobar karatista ako me neka iskompleksirana budala maltretira, već ako poradim na svom mavaši  geriju.

Kada sam na jednom takmičenju kao član drugog kluba, od bivšeg trenera koji je bio sudija, dobio poen manje, osvojio sam srebrnu medalju, a dečak iz mog bivšeg kluba zlatnu.

Karate me posle toga nije zanimao kao takmičarska disciplina, već kao individualni put sprege fizičke snage i mentalne stabilnosti. Deca su iz njegovog kluba masovno odlazila.

Jednu nastavnicu, relativno marginalizovanog predmeta u osnovnoj školi, moja generacija oterala je u penziju, nakon što je na času tukla decu. Mentalno nas je maltretirala uvek kada pogrešimo ton na metalofonu, a ko je pevao u horu bio je u isto vreme i privilegovan i dodatno izložen stresu.

Iako su u pitanju potpuno dva umišljena autoriteta kojih se pretežno sa gađenjem sećam, ja i dalje volim i karate i muziku.

Takve umobolne jedinke što se kite “starim metodom pedagogije“ nije lako prepoznati isprva.

Suštinski nedorasli volovi sa šatro dobrim namerama, bezumni egotriperi i manijaci svoje sisteme grade na uočljivim temeljima discipline, za kojima roditelji nekad, zbog nedostatka posvećenosti ili vremena, bezglavo jure.

Tužno mi je da u ovoj priči vidimo krivicu roditelja ili same dece, ne želeći da priznamo da je kriv jedino počinilac i apsolutno više niko.

Manipulacija zapravo ide od potencijalnog izopštavanja iz određene grupe, a te po mišljenju mnogih, smešne i benigne pretnje i ucene, razume samo onaj koji kroz određen sistem prođe, jer sistem vremenom postane deo njegovog bića.

Svi ti očenaši, suknje, navijanja za OFK Beograd (Ili Obilić ako Arkan plati), umivanja, “stubovi srama“ deo su rituala za koji se velika većina ljudi vezala kao za pozitivnu stvar jer su bili deo sistema i težili cilju koji su verovali. Zato su sve negativne strane, iako neobične, ostale u drugom planu.

Verujem da mnogo njih, od kojih neke i lično poznajem, o ovom pitanju još uvek ne žele da se oglase javno, zbog toga što smatraju da bi osudom Mike Aleksića, obezvredili i sopstveni život i sva svoja verovanja i moralne temelje na kojima su porasli u dobre ljude.

Najviše svojom sposobnošću da istraju.

Ako se dokaže da je sve ovo istina, nikada ne osuđujte sebe zbog toga što ste bili deo priče jer ste vi svoja načela izgradili sami, na osnovu brojnih iskustava i sposobnosti da ostanete u svojoj glavi, uprkos brojnim izazovima.


Ali, ako oćutite, a dokaže se da je kriv, onda je to pitanje ljudskosti.

Ne pada vam sve u vodu. Ni godine, ni trud.

Pada samo maska zla.

Jesenja

Nisam ja skupljao kestenove
da bih njima gađao goluba
što mi se muvao tuda
već sam jurio negde
tvoj pogled plavi
u parkovima gde te više nema
i gde si svraćala
na po jednu s nogu
tamo se nikad nismo sreli
a ja sam verovao
da ćeš da se javiš.

Nisam ja zalud spavao na klupi
u mraku tvoje prestoničke šume
jesenja jutra čekao u rupi
u zvezdarskoj noći
štimovao strune.

Niti su leta više iste boje
a nismo više isti
ni nas dvoje

Tvoji su snovi
sad na naslovnici
a moji prestali su
da postoje.


Al kad zažmuriš
tamo su senke
koje kad usniš
sve su ti iste

pogledaj bolje
u mrak
gde rušiš
mostove
i gde te strah
odveo

naći ćeš
senu
što sija
tvoje su mutne
đavolske oči
u njoj još uvek

beskrajne
čiste

Obale

Osete li,
negde u Džakarti
da zatrese
kad ti uronim u oči
i sprečim
da zaboraviš jesen
u kojoj si po noći
jednom
pobegla
od moje pesme.

Kakve su to godine došle
na semaforu se mrštim
prstom pokazujem “nemoj“
A oni kažu “kume“
I ne veruju
da nemam
stvarno znači nemam.

Probudi li
zemljotres
nekog u Parizu
kad te u snu pozovem na ples
ko dvorska luda markizu
a ti izmakneš
ko zna kuda.

Kakve su to godine došle
u kojima umire Maradona
i ljubimo se preko telefona.

Da makar sneg
zaveje put
do mrtve javke
gde te čeka
moj stih
gde me čeka
tvoj kuršum.

Ostarim li
biću
ukleti vesnik
da smo postojali
u pesmi
samo
i
otimali se za refren
mada oboje znamo
da je moj pesnički gen
davao tebi
da si tamo.

Kakve su to godine došle
sada
kad
balade sviraju
po durskim skalama

neuki pijanisti
raščinjeni majori
ražalovani duhovnici
pijanci bez flaša

i prazne obale
bez tebe
i nas.

Godina in memoriam-a

Postoji u Boki Kotorskoj divan običaj da se rađanje novog Sunca slavi feštama širom Zaliva. Tih dana defiluje se kroz grad, često pod maskama (ne hirurškim). Nastupa gradska muzika, a kao finale manifestacije sudi se lutki natprirodne veličine koju od mesta do mesta zovu Karneval ili “Krnjo“.

Karneval je groteskna personifikacija onoga što je po lošem obeležilo proteklu godinu. Lutka svake godine dobija različito ime, u zavisnosti od situacije. Kada je bokeljske palme opustošio insekt surlaš, u Risnu je paljen Surlaš Palmotić. Jasno je zašto su još, širom Boke, paljeni i Mito Kovertić, Obećanko Lažović…

Kao neko ko se dvaput rodio, jednom na moru, a potom i na kontinentu, žao mi je što ovakvog običaja nema u Nišu, gde arčim ove godine. Bilo bi tu svačega za zapaliti.

Ako bih kumovao predstojećem “Krnju“ sigurno bih ga nazvao “Krunislav Virozić“ a izgledao bi kao ražnjić na kom su naizmenično nataknuti 2-0-2-0, s tim što bi nula bile grozne korona bodlje.

Jedan moj zalivski komšija, hteo je, svojevremeno, da na šetalištu u Herceg Novom prebije Ivana Bekjareva, zbog uloge krvoloka Svetozara Vujkovića, upravnika logora „Banjica“ u istoimenoj seriji. O glumačkoj veličini Bekjareva sude njegova dela, a o maestralnim bravurama, to da je neko zbog uloge hteo da se sa njim fizički obračuna. Ove godine je poslednji udarac Bekjarevu zadao pomenuti ovogodišnji “krnjo“ koji bi svakako trebalo da gori na lomači.

Jutra mi, čitave godine počinju tako što najpre proverim telefon, da otklonim sumnju da su propušteni pozivi i poruke u vezi sa onim najgorim.

Na rođendan mi je umro drug.

Pa tetka.

Prvi deo godine više me je bilo po grobljima nego po kafanama.

Potom prelistam medije, strahujući od crno-belih fotografija. Danas sam video da je u Nišu otišao čovek koji je odsvirao najpopularniju izviđačku pesmu, kod kog sam imao prvo televizijsko gostovanje i koji je po gitari dobio ime – Tambura.

Nedavno poklekao i jedan od programskih direktora praznika Mimoze, gde takođe spaljuju Karnevala. Zoran Živković.

Krenem li kroz telefonski imenik, sve je više onih koji mi se na broj neće javiti. Nažalost, ne zbog toga što me izbegavaju.

Ostaju još neko vreme neodjavljeni sa facebook profila gde se gomilaju tagovi. Mnogi od njih jedva da su pamtili šifre, a kamo li istraživali dugme „What will happen to may Facebook account if I pass away“

Poneko zaradi i mural.

Ono – “samo nek je zdravlja“ u ovoj godini je dobilo kristalno jasnu poentu.

Dobro smo jer nismo ništa gore nego drugi, a ne zato što stvarno jesmo.

Još uvek ova godina mnogima nije ni počela, a već joj se evo bliži kalendarski kraj.

Ionako, u životu stalno čekam nešto što ne dolazi. Ako po nečemu upamtim ovu godinu biće čekanje. Ono Borhesovo.

I po, nesumnjivo sebičnoj želji da među crno-belim fotkama ne vidim nikog svog.

Molim Vas da mi umesto “Srećna Nova godina”, predstojeći praznik čestitate sa “In memoriam – 2020”

Da mi se bar vratit u mirne vale Jadrana mog, pa povadit sidra, pa razapet jidra

Skica čoveka

Znam da i ti,
ponekad
gurneš četkicu
skroz do rese

pa se zakašlješ do suza
ili laktom
pozoveš lift,
udariš dugme
David Pajić
onda strčiš
pešaka do prizemlja
pre nego dođe
do tvog sprata
znam

da prvo pustiš muziku
pa startuješ motor
ili zaobilaziš pešake
na zebri
kao žuriš
zalećeš se na trepćuće zeleno
kao da ti je to poslednja šansa
jer možda ti baš na crvenom
ispred auta pređe
ko ne treba,
znam

nikad ne naručuješ kafu
pre nego što uvežbaš rečenicu
„meni malu do pola šolje
i Jameson
sa jednom kockom leda“
računaš 15% za bakšiš
smušenoj konobarici
iz Lebana
odakle li već
znam

U prodavnici
Super karticu nemaš sa sobom
Iako je nemaš uopšte
panično uzimaš više kesa
Jer ne znaš hoće li sve da stane
pa ih zajedno sa računom gužvaš
i stavljaš u džep.
Završe u filteru veš mašine
Gde je nekad završavalo 50 para
Ili poneki kamenom ispravljen ekser
I kažu ti: “Isprazni džepove pre nego što
ubaciš nešto u korpu za veš“
Znam

Ne okrećeš pantalone dok peglaš
i desnom rukom
pridržavaš telefon na levom uvetu
jer ne umeš da razgovaraš
dok je telefon na desnom
kao lošije čuješ
a u stvari čist trip
znam

da se ne javljaš na fiksni

i da taksiste pitaš “kako se živi?“

i da poštaru kažeš “sparina neka danas“

i da paziš na izraz lica dok

ti carinik pregleda pasoš

i da zamišljaš želju kad vidiš dugu

i da ne prolaziš ispod bandere

i nikad ti stopala ne vire van kreveta

gasiš bojler dok se tuširaš

i pu,pu,pu

i daleko bilo

i kucni triput

i pomeri se s mesta

“ma ne,
ja se ne bojim smrti“
da,da
znam i to

Mali oglasi

Oglas br. 11

Traže se vlasnici inicijala
pisanih malim slovima
u malom gradu
na klupama i snežnim šoferšajbnama.
Vlasnici skraćenica za ljubav
javite se pijanom Harlekinu
koji vas oboje pamti, ili je bio jedan od vas.

Ne sledi nagrada
jer niko ne nagrađuje dželate ljubavi
za nepotpuno odrađen posao.

Oglas br. 7


Poklanjam zaborav.
Nekorišćen.
Omaleo.
Fali uputstvo za upotrebu.


Prednost imaju nesrećno zaljubljeni!

Oglas br. 4

Hitno potreban vozač vremenske mašine
da nas što pre preseli u budućnost kako bismo više voleli danas.

Dvoje sa dijagnozom hronične nostalgije

Napomena: Imamo povratne karte

Oglas br. 21

Otkupljujem osvetljene Kodak filmove
neuspele fotografije i pocepane naslovnice sa našim likom

Šifra: Restaurator uspomena

Oglas br. 18

Prodajem inspiraciju.
Isluženu. Očuvan Patos.

Dodatna oprema: besana noć, antidepresiv,
Jungova “Sećanja, snove i razmišljanja“

Moguća zamena za muzu oldtajmera.

Oglas br. 5

Traži se
izdajica ljubavi,

poslednji put viđena kako folira ljubav
u svetu bez ljubavi
sa osobom koja ne zna šta ljubav znači
i kako gori. Bolje od čamovine
one u kojoj oštećeni traži spas.

Oglas br. 12

Prodajem plastičnog vojnika
što pamti frontove na tepihu ispod stola,
u dnevnoj sobi
i nemilosrdne opsade armije leve ruke.

Na poklon i dve kockice za igru
na kojoj su šestice potpuno izbledele
od čestog ponavljavanja.

Oglas br. 9


Traži se iskusan džokej
za jahanje kroz detinjstvo
na zarđaloj poniki sa kontrom
bez lanca
sa gepekom za mlađeg brata
i dinamom
bez svetla.

Redovno timarenje obavezno

Oglas br. 14

traži se
dečak koji ne vara kad broji do sto
i ne krije se iza onog ko žmuri.
dečak koji nikada nije bio “zeka iz daleka“
i nikada nije birao bele figure kad igra šah.
traži se dečak koji je uvek prvi žmurio
i uvek rado stajao na go, stavljao kamen u lift
da lift povuče,
dečak koji je hleb jeo sa obe kore
i nije ostavljao samo sredinu, a ipak čekao da stane vetar
da zajedno sa snovima ne odleti daleko
među brazde naboranog čela.

Oglas br. 3

Traži se izgubljen san.

Ne pomaze ni brojanje ovaca.
Kako koju izbrojim, vec mi nedostaje.

Skitnička poezija iz zemlje večitog Sunca

Nije ovo kritika. Niti hvalospev. Ovo je putokaz ka svežoj poeziji, lišenoj jeftine patetike, proklamovanja ili slepog praćenja recikliranih manifesta postmodernizma koji gdegde flertuju sa antikom.

Dugo mi je ”Kućička za ptici preselnici“ Gjoka Zdraveskog stajala na polici, pa sam je početkom 2017. pročitao u originalu.

Makedonski jezik sam uz filmove i muziku, institucionalno učio upravo od ovog čoveka. Jezik koji i Bugari i Srbi svojataju, ipak drugačije zvuči kada ga koriste pesnici. Ni srpski ni bugarski. Nego baš tako kakva je i ova zbirka. U isto vreme i rodoljubiv i kosmopolitski. U isto vreme i Mediteran i kontinent. I opet nesputan u svim tim odrednicama.

Da bih bolje dokučio emociju, preveo sam je, pa je iznova proživljavao na svom jeziku. Uprkos sličnosti, teže je nekad prepevati komšije nego Šekspira.

Šta je Kućica za ptice selice?

Je li to duhovna ispovest univerzalnog putnika?

Meditacija iz užeglih staničnih bifea?

Joga na vlažnom ubuđalom sedištu Niš-ekspresovog autobusa? Hod po ivici na granicama što se na Balkanu lelujavo menjaju?

Ljubavno finale?

I neko detinje suočavanje sa strahovima?

 Pa sve je to. I još mnogo šta.

Putujem, a odavno već nigde mi se ne putuje

Oseti se u prvim stihovima, vešto vezanim u celinu, a opet tako rastresitim da lirski subjekat prolazi kroz tesnac sopstvene duše. Klaustrofobično se glaveći tamo gde ga vodi radoznalost zastaje i kao na starim južnoameričkim medicinama, posmatra muzej sebe.

Da li to pesnik uopšte putuje igde ili pokušava da se otme od sidra koje je davno u detinjstvu bacio negde duboko u svoj strah?

To je pitanje koje te izjeda dok saznaješ da su mu sela milija od gradova, a kerovi od ljudi. Pa potom doznaješ da se iz larve strahova, na koncu, razvija neki leptir praznine, koji za razliku do običnog leptira traje duže od jednog dana. Nekad i čitav život. Ili kako to pesnik kaže –

„Ponekad sam prazan
kao poslednji autobus
skoplje – niš

samo dva – tri pandura
što služebno putuju
do kumanova”

Iza te potpune običnosti novog doba, u kojoj se smenjuju gradovi, putevi i ljudi, izroni čovek željan esencije, a ne kafkijanskog ponavljanja.

Duh koji bi da se, kao u uterusu ponovo sjedini sa Bogom. Ali Boga u silnim odlascima i dolascima, uvek zamene glasovi dispečera, trbušine pijanih konduktera i neko Esperanto praznoslovlje.

Pesme tišine

Ako se i u kojoj poeziji, umesto praporaca i čegrtaljki, pre može oslušnuti tišina, onda je to “Kućica za ptice selice”.

Skrivena u dalekom detinjstvu, odakle dopiru poruke, na jeziku koji jedva da razumemo. Taj muk iz utrobe, sjedinjen sa onim mukom koji dolazi posthumno jači je od žalopojki i manastirskih zvonika.

“umiremo a da ne odjavimo
sopstvene fejzbuk profile

večno ćemo živeti u tragovima
što smo ih ostavili
po zidovima i slikama
svojih prijatelja
umesto u njihovim srcima”

veli nam pesnik čija je poezija sva duhovna, a nimalo ne miriše na tamjan  i ne krije se iza vitraža ili arabeski.

Na momente osetiš kako se svetla velegrada prelivaju u u pomrčinu balkanske kletve ili nečastive ponoćne sricalice negde ispod tremova, u vajatima i prašnjavim vinskim podrumima.

Pesnik, što i ne želi da je pesnik, sagradio je od stihova kućicu za ptice selice.

Ova zbirka je utočište.

Da tamo prespavaju svi oni što se ne odriču snova, svojih brucoških ljubavi, uspomena, sebe i svih svojih malih bogova.

Izvor: Здружение ИНКА Youtube Channel

Nomadske beleške – solun “15”

Još jednom prvi januar. Dan tamnih podočnjaka.  Miriše na dim. Na barut. Na opiljak prošlosti.Sneg zatrpao emocije, sećanja. Nadu. Još jednom prvi januar zvuči kao cvileći škrip ogromne železne vratnice koja zatvara epohu. Uspeva onaj koji se nađe sa prave strane vrata. Samo onaj koji se ne okreće da proveri da li je zaključao.  Noć idealna za napustiti sebe. Oblaci su putokaz. Oni sigurno nemaju plan.  Vredi krenuti za njima. Možda mi jug otopi glečer čija kora sve više steže. Pasivni parazitski glečer. Pobeći ću sada dok ceo svet spava. Pobeći da se planeti prišunjam sa leđa. Da pronađem skrivenu lavinu gušta, pokrenem rotor muzike, razmrežim učmalu zimsku depresiju.

Tajna horizonta Foto:nm

Iz kupea pretposlednjeg vagona daleko otpuhnem dim. Ostavljam ga da varniči u zarobljenom trenutku dana iza čijih gladnih očiju vreba očajnička želja za nepovratom. Voz napušta svoj spokoj. Simetrično kotrlja sinkopu uspomena, razvlačeći je po teškim, ledenim, jednoličnim šinama. Deo sam tog voza.  I deo ideje da jedino korakom možeš uspeti da pobegneš. U kretanju je sigurnost.  Nostalgična vremena o generacijama koje su ostavljale pokoljenja u vozovima, pravili decu u staničnim bifema, pisali doktorate u vagon restoranima ostavljam osedelim penzionerima za utehu.  Za razliku od romantičarskih kotrljanja Vronjskog u vozu prepunom buntovnih patricija moj voz je prazan. I hladan. Ali još uvek vozi plebejce idealiste ka peronima podsvesti.  Ponoć je prošla. Voz je kasnio jedan sat. Ja sam stigao ranije. Sa kapom i rukavicama. Minus je zaledio i reči.

Do granice jednolični ritam nepoznatog kvadrata u obimu kruga. Er na kvadrat pi. Tdn tdm..Tdn tdm. Možda sam hipersenzitivan. Sanjam sunce.  Granica zvuči glupo. Budi me žena u teget unformi. Pitam šta treba da radim.  Trebalo je da pripremim pasoš. Sećam se da mi je neko rekao da su granice za ovce i koze. Ili će mi to tek neko reći. Nije važno. Zadržavam reči za sebe. Nostalgični voz iz zemlje „Posledice ideala“ ulazi u zemlju „Isforisarnog ideala Sunca“. Sanjam more. Voz se zahuktao. Stanica. Tdm tdn. Opet stanica. Još nekoliko stanica. Granica.  Dobrodošlica u „Zemlji povampirene anarhije“. Policiju mrzi da radi svoj posao. Kažu mi da dođem u kancelariju po svoj pasoš sa pečatom. Saputnik spava. Napolju je sunčano. Odlazim odvezanih pertli. Primećujem da je mesto u kojem sam samo nalik Hadu. Jedna glava Kerbera je na pauzi za ručak. Druga puši. Jednu za drugom. Treća razmišlja o kreditima. O dugovima. O mnogo dugova zbog kredita. Uzimam svoj pasoš i vraćam se u voz.

Lutam, dakle postojim

Paradoks.  Grčka reč, razmišljam. Nosim vunene čarape dok Sunce omamljuje pijane bogove na Olimpu. Desetine stepeni razlike u temperaturi. Saputnik jede. Ulicom paralelnom sa morem hodamo ka Suncu. Misli su mi paralelne sa snovima. Paralela. Opet grčka reč, pretpostavljam.  Para – nasuprot. Tako nekako. Snovi nasuprot životu. Razmišljam o predusreljivosti recepcionara. Koliko je bivših ljubavi, muzike i noći usađeno u njegove tamne podočnjake. U podočnjake boje prvog januara. Zna nekoliko reči na našem jeziku.  
Mora još uvek nema u vidokrugu. Samo čelične kočije jezde ulicom čije ime ne znači ama baš ništa. Ne meni. Ne još uvek. Egnatia. Sedim u desetak kvadrata. Napolju plus. Iznutra još uvek osećaji minusa.  Crni dim cigarilosa ispunjava prostoriju. Zabranjeno pušenje.  Saputnik zaključava vrata. Odlazimo ka moru. Horizont krije neku tajnu. Veliku. Osećam to. Ne znam šta je. Prvi put gledam taj horizont. Posmatram luku bez brodova. Još uvek zimuju. Bela kula je bila zatvor. Razmišljam o zatvoreniku koji kroz rešetkasti prozor posmatra more. I plače.Čujem  plač nepoznatog veka. Ostavljam ga da razmišlja o grehu.

U vernoj replici teksaškog Saloona privlačimo pažnju. Saputnik i ja. Sunce ovde kasnije zalazi. Otkrivam tajnu horizonta. Iza mora je sabor bogova. Horizont ne postoji. Tamo je Olimp. Kružimo rivom. Besmislena lutanja dobijaju boju. Godina počinje. Godina boje mandarine.
Ovih dana Zevs je zaspao. Nismo ga budili. Ares i Afrodita su u ljubavnom zanosu.   Ne znam nijedno žensko ime. Dozvao bih neko. Da vidim hoće li se okrenuti najlepša. Sofia. Maria. Despina. Egipatsko stopalo, arapsko tamnilo, iskrenost pijanih bogova u očima. Te noći bančim sa bogovima. Napio sam ih. Vreme je za spavanje.

Anarhija. Semafori bez boja. Ljudi sa idejama. Filozofi bez brade. Kafa umesto vina. Pivski stomak umesto spartanskog oklopa. I velika žuta crta po sredini ulice. Tek da podseti da sam pobegao. Da bežim. Nefermentisana piva. Ostrvski sirevi. Bežim ka brdima. Ka zajapurenoj krčmi na kraju sveta. Nea Folja. Meni ispisan rukom. Grčki alphabet. Ništa ne razumem. Razumem samo ukus sira i dunje. I ukus blage recine. Univerzalni jezik u urbanom Vavilonu.

Uznemiravam Posejdona. Remetim mir mora. Kamenom. Prstom.  Osećam da pripadam. Pripadam džinovskoj ideji o beskraju. Pripadam mislima koje ne razumem. Ne vraćam se. Ostajem modar, teget, plav. Ostajem čist. Ostajem beo.

Sneg je. Minus je. Nema mora. Znam da iza mene ima tragova. Bar jedan otisak glomaznog kramponskog đona. Ne okrećem se. Ne, jer je preda mnom čistina koju ću oskrnaviti a neću biti svestan dok se ne okrenem.  Važan je samo korak!

Tramvajski bluz

U tramvaje više ne ulazim
iz straha
da ne otmem skretničara
i dovezem se kaldrmom
tu do tvoje kuće
gde god da je to
negde na Zvezdari
ili u Duvaništu
ili nadomak Rekolete
ko ti ga zna
negde ispod Sunca.

Pokušavam da saznam
kakve sad veze ima boja
tvojih očiju
sa ratovima
u Nagorno-Karabahu
i kako bi lepše bilo
da smo rastanak govorili
na nekom jeziku
koji jedva da razumemo
Dasvidanya
Adio
Au revoir
I da to uopšte nismo bili mi.

U tramvaje više ne ulazim
jer otkud znam
možda si baš krenula
na premijeru „Gospode Glembajevih“
proveravaš
da li će neko da te prepozna
kao Angeliku
i ponudi ti večeru
tu na moje oči,
grom ga ubio.

Pokušavam da saznam
kakve sad veze ima boja
tvoje kose
sa plavetnim dubinama
Marjanskog rova
gde bi Himalaji
okrenuti naglavačke
morali da se protegnu
i
gde Sunce odavno počiva.

U tramvaje više ne ulazim
jer me pucaju paranoje
i borim se sa panikom
ali to neću da priznam
čak ni u pesmi
nego se kao i za sve
u životu
vadim na tvoje oči
i nešto tu
laprdam o lepoti.