Borba u oblacima

Tag: poezija (page 1 of 1)

Bog je moj pastir (Kućica za ptice selice)

1.

Zaboravio sam molitvu
u
svom tom praznoslovlju

svaki put iznova sahranjujem
boga
po čekaonicama i šalterima

on je plemić
za njega ne važe pasoške kontrole
rasporedi letenja
aviona

nas dvojica uvek odvojeno putujemo
i vazda
svako za sebe
stižemo kući

preglasni su u meni
zvuci polazaka i dolazaka

potrebni su nam vekovi tišine
da se ponovo nađemo

2.

kroz šapat u sebi te tražim
da te, brujanjem glasa
slučajno ne oteram

zaboravio sam molitvu

u

svom tom praznoslovlju


zaboravio sam da ćutim
da sedim miran
da čekam
i ne mislim ni na šta

iza kapaka skriven i nasmejan
kroz šapat da te dozovem
bog je moj pastir
bog je moj pastir
bog je moj pastir

Autor je makedonski mag od pera, poetski duhovnik Gjoko Zdraveski

Istekla je rana – Plamen Glogov

U skute stavi moj ljubavni zov!
Da čujem srce kako  bije ti.
Noć ta je crnja nego smrtni rov
I padaju, padaju komete

Čelo nek moje je tvog poljupca krov!
Da na tvoj dah me topli seti
Silazi meni stražar, beskrvan, surov
Na zmijama jaše krilatim

Ne šaraj mi pod kapcima čitav svet nov
lepoti tvojoj nek me vodi most
zemljo, mrtvak sam za tebe gotov
ali je živa sva moja ludost

Da, ustati hoću da kolo zaigram
Mladoženja da sam, da sam kolovođa,
Sav od vina pijan da savladam neman
Kuću nam sazidam, zvezdama se dam
Potoku što spava kaval zasviram
Da uzbunim zvukom duhove Balkana
O ustati, da
Istekla je rana

Umij me u suzama, ljubav si mi još
Za večni mi san uspavanku poj
Pored mene stavi pozlaćeni nož
Protiv  moga srca dobila si boj

Autor je bugarski pesnik, naučnik, pozorišni reditelj i scenarista – Plamen Glogov

Prepevao KumuloNiMbus

Obale

Osete li,
negde u Džakarti
da zatrese
kad ti uronim u oči
i sprečim
da zaboraviš jesen
u kojoj si po noći
jednom
pobegla
od moje pesme.

Kakve su to godine došle
na semaforu se mrštim
prstom pokazujem “nemoj“
A oni kažu “kume“
I ne veruju
da nemam
stvarno znači nemam.

Probudi li
zemljotres
nekog u Parizu
kad te u snu pozovem na ples
ko dvorska luda markizu
a ti izmakneš
ko zna kuda.

Kakve su to godine došle
u kojima umire Maradona
i ljubimo se preko telefona.

Da makar sneg
zaveje put
do mrtve javke
gde te čeka
moj stih
gde me čeka
tvoj kuršum.

Ostarim li
biću
ukleti vesnik
da smo postojali
u pesmi
samo
i
otimali se za refren
mada oboje znamo
da je moj pesnički gen
davao tebi
da si tamo.

Kakve su to godine došle
sada
kad
balade sviraju
po durskim skalama

neuki pijanisti
raščinjeni majori
ražalovani duhovnici
pijanci bez flaša

i prazne obale
bez tebe
i nas.

Skica čoveka

Znam da i ti,
ponekad
gurneš četkicu
skroz do rese

pa se zakašlješ do suza
ili laktom
pozoveš lift,
udariš dugme
David Pajić
onda strčiš
pešaka do prizemlja
pre nego dođe
do tvog sprata
znam

da prvo pustiš muziku
pa startuješ motor
ili zaobilaziš pešake
na zebri
kao žuriš
zalećeš se na trepćuće zeleno
kao da ti je to poslednja šansa
jer možda ti baš na crvenom
ispred auta pređe
ko ne treba,
znam

nikad ne naručuješ kafu
pre nego što uvežbaš rečenicu
„meni malu do pola šolje
i Jameson
sa jednom kockom leda“
računaš 15% za bakšiš
smušenoj konobarici
iz Lebana
odakle li već
znam

U prodavnici
Super karticu nemaš sa sobom
Iako je nemaš uopšte
panično uzimaš više kesa
Jer ne znaš hoće li sve da stane
pa ih zajedno sa računom gužvaš
i stavljaš u džep.
Završe u filteru veš mašine
Gde je nekad završavalo 50 para
Ili poneki kamenom ispravljen ekser
I kažu ti: “Isprazni džepove pre nego što
ubaciš nešto u korpu za veš“
Znam

Ne okrećeš pantalone dok peglaš
i desnom rukom
pridržavaš telefon na levom uvetu
jer ne umeš da razgovaraš
dok je telefon na desnom
kao lošije čuješ
a u stvari čist trip
znam

da se ne javljaš na fiksni

i da taksiste pitaš “kako se živi?“

i da poštaru kažeš “sparina neka danas“

i da paziš na izraz lica dok

ti carinik pregleda pasoš

i da zamišljaš želju kad vidiš dugu

i da ne prolaziš ispod bandere

i nikad ti stopala ne vire van kreveta

gasiš bojler dok se tuširaš

i pu,pu,pu

i daleko bilo

i kucni triput

i pomeri se s mesta

“ma ne,
ja se ne bojim smrti“
da,da
znam i to

Mali oglasi

Oglas br. 11

Traže se vlasnici inicijala
pisanih malim slovima
u malom gradu
na klupama i snežnim šoferšajbnama.
Vlasnici skraćenica za ljubav
javite se pijanom Harlekinu
koji vas oboje pamti, ili je bio jedan od vas.

Ne sledi nagrada
jer niko ne nagrađuje dželate ljubavi
za nepotpuno odrađen posao.

Oglas br. 7


Poklanjam zaborav.
Nekorišćen.
Omaleo.
Fali uputstvo za upotrebu.


Prednost imaju nesrećno zaljubljeni!

Oglas br. 4

Hitno potreban vozač vremenske mašine
da nas što pre preseli u budućnost kako bismo više voleli danas.

Dvoje sa dijagnozom hronične nostalgije

Napomena: Imamo povratne karte

Oglas br. 21

Otkupljujem osvetljene Kodak filmove
neuspele fotografije i pocepane naslovnice sa našim likom

Šifra: Restaurator uspomena

Oglas br. 18

Prodajem inspiraciju.
Isluženu. Očuvan Patos.

Dodatna oprema: besana noć, antidepresiv,
Jungova “Sećanja, snove i razmišljanja“

Moguća zamena za muzu oldtajmera.

Oglas br. 5

Traži se
izdajica ljubavi,

poslednji put viđena kako folira ljubav
u svetu bez ljubavi
sa osobom koja ne zna šta ljubav znači
i kako gori. Bolje od čamovine
one u kojoj oštećeni traži spas.

Oglas br. 12

Prodajem plastičnog vojnika
što pamti frontove na tepihu ispod stola,
u dnevnoj sobi
i nemilosrdne opsade armije leve ruke.

Na poklon i dve kockice za igru
na kojoj su šestice potpuno izbledele
od čestog ponavljavanja.

Oglas br. 9


Traži se iskusan džokej
za jahanje kroz detinjstvo
na zarđaloj poniki sa kontrom
bez lanca
sa gepekom za mlađeg brata
i dinamom
bez svetla.

Redovno timarenje obavezno

Oglas br. 14

traži se
dečak koji ne vara kad broji do sto
i ne krije se iza onog ko žmuri.
dečak koji nikada nije bio “zeka iz daleka“
i nikada nije birao bele figure kad igra šah.
traži se dečak koji je uvek prvi žmurio
i uvek rado stajao na go, stavljao kamen u lift
da lift povuče,
dečak koji je hleb jeo sa obe kore
i nije ostavljao samo sredinu, a ipak čekao da stane vetar
da zajedno sa snovima ne odleti daleko
među brazde naboranog čela.

Oglas br. 3

Traži se izgubljen san.

Ne pomaze ni brojanje ovaca.
Kako koju izbrojim, vec mi nedostaje.

Skitnička poezija iz zemlje večitog Sunca

Nije ovo kritika. Niti hvalospev. Ovo je putokaz ka svežoj poeziji, lišenoj jeftine patetike, proklamovanja ili slepog praćenja recikliranih manifesta postmodernizma koji gdegde flertuju sa antikom.

Dugo mi je ”Kućička za ptici preselnici“ Gjoka Zdraveskog stajala na polici, pa sam je početkom 2017. pročitao u originalu.

Makedonski jezik sam uz filmove i muziku, institucionalno učio upravo od ovog čoveka. Jezik koji i Bugari i Srbi svojataju, ipak drugačije zvuči kada ga koriste pesnici. Ni srpski ni bugarski. Nego baš tako kakva je i ova zbirka. U isto vreme i rodoljubiv i kosmopolitski. U isto vreme i Mediteran i kontinent. I opet nesputan u svim tim odrednicama.

Da bih bolje dokučio emociju, preveo sam je, pa je iznova proživljavao na svom jeziku. Uprkos sličnosti, teže je nekad prepevati komšije nego Šekspira.

Šta je Kućica za ptice selice?

Je li to duhovna ispovest univerzalnog putnika?

Meditacija iz užeglih staničnih bifea?

Joga na vlažnom ubuđalom sedištu Niš-ekspresovog autobusa? Hod po ivici na granicama što se na Balkanu lelujavo menjaju?

Ljubavno finale?

I neko detinje suočavanje sa strahovima?

 Pa sve je to. I još mnogo šta.

Putujem, a odavno već nigde mi se ne putuje

Oseti se u prvim stihovima, vešto vezanim u celinu, a opet tako rastresitim da lirski subjekat prolazi kroz tesnac sopstvene duše. Klaustrofobično se glaveći tamo gde ga vodi radoznalost zastaje i kao na starim južnoameričkim medicinama, posmatra muzej sebe.

Da li to pesnik uopšte putuje igde ili pokušava da se otme od sidra koje je davno u detinjstvu bacio negde duboko u svoj strah?

To je pitanje koje te izjeda dok saznaješ da su mu sela milija od gradova, a kerovi od ljudi. Pa potom doznaješ da se iz larve strahova, na koncu, razvija neki leptir praznine, koji za razliku do običnog leptira traje duže od jednog dana. Nekad i čitav život. Ili kako to pesnik kaže –

„Ponekad sam prazan
kao poslednji autobus
skoplje – niš

samo dva – tri pandura
što služebno putuju
do kumanova”

Iza te potpune običnosti novog doba, u kojoj se smenjuju gradovi, putevi i ljudi, izroni čovek željan esencije, a ne kafkijanskog ponavljanja.

Duh koji bi da se, kao u uterusu ponovo sjedini sa Bogom. Ali Boga u silnim odlascima i dolascima, uvek zamene glasovi dispečera, trbušine pijanih konduktera i neko Esperanto praznoslovlje.

Pesme tišine

Ako se i u kojoj poeziji, umesto praporaca i čegrtaljki, pre može oslušnuti tišina, onda je to “Kućica za ptice selice”.

Skrivena u dalekom detinjstvu, odakle dopiru poruke, na jeziku koji jedva da razumemo. Taj muk iz utrobe, sjedinjen sa onim mukom koji dolazi posthumno jači je od žalopojki i manastirskih zvonika.

“umiremo a da ne odjavimo
sopstvene fejzbuk profile

večno ćemo živeti u tragovima
što smo ih ostavili
po zidovima i slikama
svojih prijatelja
umesto u njihovim srcima”

veli nam pesnik čija je poezija sva duhovna, a nimalo ne miriše na tamjan  i ne krije se iza vitraža ili arabeski.

Na momente osetiš kako se svetla velegrada prelivaju u u pomrčinu balkanske kletve ili nečastive ponoćne sricalice negde ispod tremova, u vajatima i prašnjavim vinskim podrumima.

Pesnik, što i ne želi da je pesnik, sagradio je od stihova kućicu za ptice selice.

Ova zbirka je utočište.

Da tamo prespavaju svi oni što se ne odriču snova, svojih brucoških ljubavi, uspomena, sebe i svih svojih malih bogova.

Izvor: Здружение ИНКА Youtube Channel

Gavran – Edgar Alan Po

Jednom davno, trula ponoć, iznurenog ište pomoć
Međ knjigama prašnjavim, zaborav što s njima piše
Dremežljivog, ko od ruma, svedok postah jednog šuma
Kao da sam sišo s uma, cela soba sa mnom diše.
“Prikaza mi neka stiže” zakucala tiho, tiše,
Ne saopšti ništa više.

Ah, pod tmurnom nekom maskom, veče beše decembarsko
I žarulja mrtva, svaka, o aveti svojoj piše
A ja čeznuh sam za zorom, sa još jednom novom borom
U knjigama za Lenorom, tragao dok liju kiše
Anđeoskog lica devu, Leonoru knjige skriše
Bezimenu, Had je zbriše.

Neizvesna, krhka, tužna, kao boja svelih ruža
Tišina je, šum se skrio, pred zavesom što se njiše
Pa bat srca da umirim, rekoh tamo nešto piri
To prikaza ona moja, drugi što je i ne sniše,
sad je meni prišla bliže, zakucala tiho, tiše,
na prozor, i ništa više.

Duša dobi stav sad snažni, i pogled se okuraži
Gospon, kazah, ili Damo, oproštajne suze liše
kroz snove sam od tog šuma, zamađijan sav od ruma
ko glasove iz podruma, čuo kako tiho tiše
iza vrata otvorenih pustoš prizor čudni briše
samo tama, ništa više

Pogled mi u tami pleše, i crnila strah me beše
Razuzdani, mutni snovi, od smrti mi gnezdo sviše
I bezglasje strašno nasta, tajac se sa tamom sasta
Lenorino ime samo, od te stanke još i tiše
Ja šaputah, Leonora, a odjek mi, suza lišen,
Natrag vraća: ništa više.

Ustreptala duša shvati, kad se sobi svojoj vratih
šum se onaj još inati, al glasnije sad i više
siguran sam, znam sad to, pod prozorom nešto gmiže
daj da vidim, priđoh bliže, a oči mi iskočiše
i srce je zaiskrilo, o tajni bi toj da piše,
vetar samo – ništa više.

Pa povukoh kapak drven, ustreptao vazduh crven
I premudre krupne oči, Gavranove proviriše
Crno perje carsko sija i ko da zlatno gnezdo svija
Stasit kao rajska zmija, anđeoska krila njiše
i nad bistom Paladinom još jednom ih tu zanjiše
Pa ih sklopi, ništa više.

Tad prevari garež ptice, moje tužno, trošno lice
I zagrobni dekor bedni, smejalice mi prekriše
“I nek ti se linja kresta“ rekoh “u tvom srcu ima mesta“
Čudna ptico s noćne straže, što te ovde uputiše,
Reci meni mrki vraže, ime kojim te krstiše
Gavran kaže: Nikad više!

Začudih se netremice, glasovima ove ptice
što pepelom besmisla vatre smisla potpališe
nikad do tad nisam čuo, da se život ovaj truo
blagosilja pesmom što kljunovi sastaviše
zver il ptica nad Paladom što je sriče tiho tiše
sa imenom „Nikad više“

Ali gavran tu sa kipa, usamljene reči sipa
iz samotne duše tada reč, dve teške procuriše
pa on opet samo zasta, nepodnošljiv tajac nasta
ja prevalih preko usne “prijatelja nemam više“
u svanuća zore puste, svi me živi ostaviše
Ptica reče „Nikad više“

Zapanjen u noćnoj mori, načuh gde su odgovori
“Sumnje nema!“ u rečima svud se skriše
prećutane i umukle, pred zlom sudom nekud stukle
ali katkad, dok nam nebo, budućnost pred nosom briše
a nade se pod kamenom prošlih dana opet skriše
žalno poje – „Nikad više“

Ali gavran noćna ptica, skloni tugu sa mog lica
Gledam njega navrh biste, a oči mi zaiskriše
Pa tonuć u somot meki, ja osetih da sam s nekim
Senka dade ruku senki, i priđe mi gavran bliže
Kakva je to gnusna ptica, iz pakla li, ili niže?
Grakće samo – „Nikad više“

U mislima tražim spas, al ne izustim nit glas
Nego mislim na te oči, što ih nekad spaljivaše,
Veštičije il već čije, a u glavi boj mi bije.
Pa mi klonu snaga cela, pod kapak se oči skriše
Njene oči tamo vidim, slušam srce, teško diše
Posustaje, ah, nikad više

Opor miris, tamjan gori, il buncam pa me mori
glas Gavrila, gusti vazduh i kandilo opne briše
Anđeosku pesmu slušam, i molitvu opet kušam
Leonorin glas mi priđe i šapne mi tiho tiše
popij ovo, da nestanu iz srca ti suzne kiše
reče gavran „Nikad više!“

„Prorok!“ rekoh, „stvar iz pakla!“ – đavoljim me krilom takla
Žar – ptica što je onda, s vrata raja izbaciše
Očenaše tiho sričem, sa mesta se ne pomičem
Da se vrati, pa da saznam, zašto je od mene skriše
Onozemni, gde je svet, il sve su priče?
Gavran kliče ”Nikad više”

“Prorok!” kazah “stvar iz pakla!” – ili si se ti spotakla
Sa rajskih visina gore, što nad nama svud visiše
kaži ovoj trošnoj duši, ko kap vode letnjoj suši
Leonoru dal ću gledat, s anđelima što se njiše
Svetlo ime Leonora, s oreolom što se piše
Gavran reče “nikad više!”

Pa sam još trenutak klico – ukleta si hadska ptico
Zaroni u limb krvavi, odakle te izvadiše
U grehu se ptico kupaj, na prozore pakla lupaj
U samoći ostavi me, ko što drugi ostaviše
Iz srca mi sad otplovi, pa mnogi se ohladiše
A Gavran će: “Nikad više!”

Ali Gavran ne odlazi, dušom lazi, dušom lazi
S Paladinog kipa tužne pesme bolno kliče
A oči mu usijane svetle krvlju premazane
Zore moju dušu nikad ponovo ne razbistriše
Nit se može iz te tmine, što po srcu rane piše
otrgnuti nikad više

Prepevao u junu 2018 – Nikola Marković