Borba u oblacima

Tag: poetry (page 1 of 1)

Istekla je rana – Plamen Glogov

U skute stavi moj ljubavni zov!
Da čujem srce kako  bije ti.
Noć ta je crnja nego smrtni rov
I padaju, padaju komete

Čelo nek moje je tvog poljupca krov!
Da na tvoj dah me topli seti
Silazi meni stražar, beskrvan, surov
Na zmijama jaše krilatim

Ne šaraj mi pod kapcima čitav svet nov
lepoti tvojoj nek me vodi most
zemljo, mrtvak sam za tebe gotov
ali je živa sva moja ludost

Da, ustati hoću da kolo zaigram
Mladoženja da sam, da sam kolovođa,
Sav od vina pijan da savladam neman
Kuću nam sazidam, zvezdama se dam
Potoku što spava kaval zasviram
Da uzbunim zvukom duhove Balkana
O ustati, da
Istekla je rana

Umij me u suzama, ljubav si mi još
Za večni mi san uspavanku poj
Pored mene stavi pozlaćeni nož
Protiv  moga srca dobila si boj

Autor je bugarski pesnik, naučnik, pozorišni reditelj i scenarista – Plamen Glogov

Prepevao KumuloNiMbus

Obale

Osete li,
negde u Džakarti
da zatrese
kad ti uronim u oči
i sprečim
da zaboraviš jesen
u kojoj si po noći
jednom
pobegla
od moje pesme.

Kakve su to godine došle
na semaforu se mrštim
prstom pokazujem “nemoj“
A oni kažu “kume“
I ne veruju
da nemam
stvarno znači nemam.

Probudi li
zemljotres
nekog u Parizu
kad te u snu pozovem na ples
ko dvorska luda markizu
a ti izmakneš
ko zna kuda.

Kakve su to godine došle
u kojima umire Maradona
i ljubimo se preko telefona.

Da makar sneg
zaveje put
do mrtve javke
gde te čeka
moj stih
gde me čeka
tvoj kuršum.

Ostarim li
biću
ukleti vesnik
da smo postojali
u pesmi
samo
i
otimali se za refren
mada oboje znamo
da je moj pesnički gen
davao tebi
da si tamo.

Kakve su to godine došle
sada
kad
balade sviraju
po durskim skalama

neuki pijanisti
raščinjeni majori
ražalovani duhovnici
pijanci bez flaša

i prazne obale
bez tebe
i nas.

Mali oglasi

Oglas br. 11

Traže se vlasnici inicijala
pisanih malim slovima
u malom gradu
na klupama i snežnim šoferšajbnama.
Vlasnici skraćenica za ljubav
javite se pijanom Harlekinu
koji vas oboje pamti, ili je bio jedan od vas.

Ne sledi nagrada
jer niko ne nagrađuje dželate ljubavi
za nepotpuno odrađen posao.

Oglas br. 7


Poklanjam zaborav.
Nekorišćen.
Omaleo.
Fali uputstvo za upotrebu.


Prednost imaju nesrećno zaljubljeni!

Oglas br. 4

Hitno potreban vozač vremenske mašine
da nas što pre preseli u budućnost kako bismo više voleli danas.

Dvoje sa dijagnozom hronične nostalgije

Napomena: Imamo povratne karte

Oglas br. 21

Otkupljujem osvetljene Kodak filmove
neuspele fotografije i pocepane naslovnice sa našim likom

Šifra: Restaurator uspomena

Oglas br. 18

Prodajem inspiraciju.
Isluženu. Očuvan Patos.

Dodatna oprema: besana noć, antidepresiv,
Jungova “Sećanja, snove i razmišljanja“

Moguća zamena za muzu oldtajmera.

Oglas br. 5

Traži se
izdajica ljubavi,

poslednji put viđena kako folira ljubav
u svetu bez ljubavi
sa osobom koja ne zna šta ljubav znači
i kako gori. Bolje od čamovine
one u kojoj oštećeni traži spas.

Oglas br. 12

Prodajem plastičnog vojnika
što pamti frontove na tepihu ispod stola,
u dnevnoj sobi
i nemilosrdne opsade armije leve ruke.

Na poklon i dve kockice za igru
na kojoj su šestice potpuno izbledele
od čestog ponavljavanja.

Oglas br. 9


Traži se iskusan džokej
za jahanje kroz detinjstvo
na zarđaloj poniki sa kontrom
bez lanca
sa gepekom za mlađeg brata
i dinamom
bez svetla.

Redovno timarenje obavezno

Oglas br. 14

traži se
dečak koji ne vara kad broji do sto
i ne krije se iza onog ko žmuri.
dečak koji nikada nije bio “zeka iz daleka“
i nikada nije birao bele figure kad igra šah.
traži se dečak koji je uvek prvi žmurio
i uvek rado stajao na go, stavljao kamen u lift
da lift povuče,
dečak koji je hleb jeo sa obe kore
i nije ostavljao samo sredinu, a ipak čekao da stane vetar
da zajedno sa snovima ne odleti daleko
među brazde naboranog čela.

Oglas br. 3

Traži se izgubljen san.

Ne pomaze ni brojanje ovaca.
Kako koju izbrojim, vec mi nedostaje.

Gavran – Edgar Alan Po

Jednom davno, trula ponoć, iznurenog ište pomoć
Međ knjigama prašnjavim, zaborav što s njima piše
Dremežljivog, ko od ruma, svedok postah jednog šuma
Kao da sam sišo s uma, cela soba sa mnom diše.
“Prikaza mi neka stiže” zakucala tiho, tiše,
Ne saopšti ništa više.

Ah, pod tmurnom nekom maskom, veče beše decembarsko
I žarulja mrtva, svaka, o aveti svojoj piše
A ja čeznuh sam za zorom, sa još jednom novom borom
U knjigama za Lenorom, tragao dok liju kiše
Anđeoskog lica devu, Leonoru knjige skriše
Bezimenu, Had je zbriše.

Neizvesna, krhka, tužna, kao boja svelih ruža
Tišina je, šum se skrio, pred zavesom što se njiše
Pa bat srca da umirim, rekoh tamo nešto piri
To prikaza ona moja, drugi što je i ne sniše,
sad je meni prišla bliže, zakucala tiho, tiše,
na prozor, i ništa više.

Duša dobi stav sad snažni, i pogled se okuraži
Gospon, kazah, ili Damo, oproštajne suze liše
kroz snove sam od tog šuma, zamađijan sav od ruma
ko glasove iz podruma, čuo kako tiho tiše
iza vrata otvorenih pustoš prizor čudni briše
samo tama, ništa više

Pogled mi u tami pleše, i crnila strah me beše
Razuzdani, mutni snovi, od smrti mi gnezdo sviše
I bezglasje strašno nasta, tajac se sa tamom sasta
Lenorino ime samo, od te stanke još i tiše
Ja šaputah, Leonora, a odjek mi, suza lišen,
Natrag vraća: ništa više.

Ustreptala duša shvati, kad se sobi svojoj vratih
šum se onaj još inati, al glasnije sad i više
siguran sam, znam sad to, pod prozorom nešto gmiže
daj da vidim, priđoh bliže, a oči mi iskočiše
i srce je zaiskrilo, o tajni bi toj da piše,
vetar samo – ništa više.

Pa povukoh kapak drven, ustreptao vazduh crven
I premudre krupne oči, Gavranove proviriše
Crno perje carsko sija i ko da zlatno gnezdo svija
Stasit kao rajska zmija, anđeoska krila njiše
i nad bistom Paladinom još jednom ih tu zanjiše
Pa ih sklopi, ništa više.

Tad prevari garež ptice, moje tužno, trošno lice
I zagrobni dekor bedni, smejalice mi prekriše
“I nek ti se linja kresta“ rekoh “u tvom srcu ima mesta“
Čudna ptico s noćne straže, što te ovde uputiše,
Reci meni mrki vraže, ime kojim te krstiše
Gavran kaže: Nikad više!

Začudih se netremice, glasovima ove ptice
što pepelom besmisla vatre smisla potpališe
nikad do tad nisam čuo, da se život ovaj truo
blagosilja pesmom što kljunovi sastaviše
zver il ptica nad Paladom što je sriče tiho tiše
sa imenom „Nikad više“

Ali gavran tu sa kipa, usamljene reči sipa
iz samotne duše tada reč, dve teške procuriše
pa on opet samo zasta, nepodnošljiv tajac nasta
ja prevalih preko usne “prijatelja nemam više“
u svanuća zore puste, svi me živi ostaviše
Ptica reče „Nikad više“

Zapanjen u noćnoj mori, načuh gde su odgovori
“Sumnje nema!“ u rečima svud se skriše
prećutane i umukle, pred zlom sudom nekud stukle
ali katkad, dok nam nebo, budućnost pred nosom briše
a nade se pod kamenom prošlih dana opet skriše
žalno poje – „Nikad više“

Ali gavran noćna ptica, skloni tugu sa mog lica
Gledam njega navrh biste, a oči mi zaiskriše
Pa tonuć u somot meki, ja osetih da sam s nekim
Senka dade ruku senki, i priđe mi gavran bliže
Kakva je to gnusna ptica, iz pakla li, ili niže?
Grakće samo – „Nikad više“

U mislima tražim spas, al ne izustim nit glas
Nego mislim na te oči, što ih nekad spaljivaše,
Veštičije il već čije, a u glavi boj mi bije.
Pa mi klonu snaga cela, pod kapak se oči skriše
Njene oči tamo vidim, slušam srce, teško diše
Posustaje, ah, nikad više

Opor miris, tamjan gori, il buncam pa me mori
glas Gavrila, gusti vazduh i kandilo opne briše
Anđeosku pesmu slušam, i molitvu opet kušam
Leonorin glas mi priđe i šapne mi tiho tiše
popij ovo, da nestanu iz srca ti suzne kiše
reče gavran „Nikad više!“

„Prorok!“ rekoh, „stvar iz pakla!“ – đavoljim me krilom takla
Žar – ptica što je onda, s vrata raja izbaciše
Očenaše tiho sričem, sa mesta se ne pomičem
Da se vrati, pa da saznam, zašto je od mene skriše
Onozemni, gde je svet, il sve su priče?
Gavran kliče ”Nikad više”

“Prorok!” kazah “stvar iz pakla!” – ili si se ti spotakla
Sa rajskih visina gore, što nad nama svud visiše
kaži ovoj trošnoj duši, ko kap vode letnjoj suši
Leonoru dal ću gledat, s anđelima što se njiše
Svetlo ime Leonora, s oreolom što se piše
Gavran reče “nikad više!”

Pa sam još trenutak klico – ukleta si hadska ptico
Zaroni u limb krvavi, odakle te izvadiše
U grehu se ptico kupaj, na prozore pakla lupaj
U samoći ostavi me, ko što drugi ostaviše
Iz srca mi sad otplovi, pa mnogi se ohladiše
A Gavran će: “Nikad više!”

Ali Gavran ne odlazi, dušom lazi, dušom lazi
S Paladinog kipa tužne pesme bolno kliče
A oči mu usijane svetle krvlju premazane
Zore moju dušu nikad ponovo ne razbistriše
Nit se može iz te tmine, što po srcu rane piše
otrgnuti nikad više

Prepevao u junu 2018 – Nikola Marković

Izolacija

priznajem ti da je užasno glupo
da slušam Malerove simfonije
u sobi mračnijoj od straha
zato što je to radio
pijani pesnik iz Amerike
mater mu njegovu.

svet je pust
na cesti se ništa uliva u ništa
sad kad smo daleko
i kad ne postoji način da
te sretnem
dok se prenemažem trotoarima
sa mamurnom hordom.

da sam to znao
rekao bih ti mnogo ranije


da neću da te gledam našminkanu
preko ekrana
što ga oboje prskamo asepsolom
kako se foliraš
i da perem ruke jer sam ti dotakao oko
koje u nekom prašnjavom stanu
na kraju sveta
sada blene u zvezde.

hoću da sam kometa
da se obrušim na ovaj musavi svet
pa da se ti i ja opet
nekad
negde
rodimo
kao Adam i Eva.

Da se ovešamo zmijom
o to šugavo drvo
ako opet zgrešimo
jebala nas jabuka.

šta mi sad vredi to što zevam
u futurističke slike
i čitam šta su drugi rekli o nebu,
kad mi se kerovi šunjaju ispod prozora
a ljudi su se sakrili iza roletna


da slušaju Malera
i čitaju nekog rošavog bludnika
iz Los Anđelesa,
mater mu njegovu.

Drugi dan izoalcije 18. mart. 2020

Nemušta pesma

Probala si da mi se sakriješ u vetar
pa da mi s jeseni nestaneš
kao što nestaju laste
i lišće
a nekad i snovi.

Ali ne znaš, izgleda
da smo jesen i ja
kao ulje i platno

Ona bez mene
zaboravljena cigareta
u mekoj paklici “Luckies”

Bez nje ja
kao ogluveli bluzer
na raštimovanom klaviru.

Odao te je novembar
Presušile kiše
I tragovi svetlosti
što ih ostavljaš po noći.

Čuo sam kako ti treperi čežnja
I kako bi da si još mlada
a već ti se oko očiju izbrazdale zvezde
i ujutru radije gledaš kroz prozor

nego u ogledalo.

I ja sam
Nekada hteo da oplovim mladost,
Pa se nasukao na santu
i
sad točim dva prsta
preko dve kocke leda
i slušam kako se Majls udvara pticama.

A ti uzalud hoćeš da si vetar
I da svake jeseni nestaješ
kao što nestaju laste
što se ipak na kraju vrate

I lišće koje mi pada na pamet.

A nekad bi i da si san
da mi se vrzmaš po očnim kapcima
noću
kad sam nemoćan

Da si se, kao ja onda,
samo maskirala u reč
Teško da bih te ikad našao.

Tajna

Ne poveravaj mi tajnu
odaću je slučajnim prolaznicima
ili će da je sazna noć
dok ti buncam ime
i nadglašavam februarske mačke

reći ću je pijanom Turčinu
u kafani
negde na jugu Srbije
onom što srče vruću supu
i pravi se da me ne razume,
a zna dobro da mu pričam o tebi.

Saznaće je ulični prodavci knjiga
jer se samo pretvaram da
tragam za građom
pričam im o boji kose
o naravi glavnih junaka
nenapisanog romana

o ulici u kojoj živiš
o mutnoj slici iz lične karte
i kako govoriš kroz nos
kad pričaš o suncu

muzičari će da je opevaju
zakrčaće mi slučajno
ta melodija u stomaku
gde sam te zalio flašom vina
da zaćutiš.

Načuće je i zvezde
što su se gore kao pogasile
a jedva čekaju da čuju šta si mi rekla


i psi lutalice
prepričavaće je ribolovci
i jedan porušeni svetionik na Jadranu

Molim te,
ne poveravaj mi tajnu
jer šta ćeš onda
kad od nje postane pesma
pa je recituju gimnazijalci
na maturskim proslavama

i udvaraju se oženjeni muškarci
udatim ženama
govoreći je naglas
jer ja nisam umeo da prećutim
onako dugo,
kao što si ti to umela.

Nadmudrivanje

Misliš, ako zanemimo,
da će prestati bujica
u koju smo se zajedno
survali
onda kada su male reči
zapušile slivnik?

Da će gradovi umeti da oćute
sve što smo im oboje šaptali u asfalt
jer  smo samo tamo smeli
da se kažemo naglas.

Nismo ti mi refren
nekog čaršijskog šlagera
pa da nas zaborave
ili preskoče
pijani kafanski tamburaši

mi smo bluz
što ti se uvuče u uši
u tramvaju
ili u liftu
gde smrdi na komšiju molera
sa nekog tamo sprata
što spava sa cigarom među zubima

Sad uzalud vrtiš drugu ploču
na gramofonu sa zarđalom iglom
koji si pazarila na buvljaku
i zalud ti te besmislice
što ih provetravaš uz jutarnju kafu.

I meni badava što lažem svet
kako sam tu neki pesnik
a svi me već znaju
običan lažov
što se udvara zvezdama
i flertuje sa tišinom
da u njoj nađe tebe.

Ali, Boga ne mogu da isfoliram
jer je on već bio ja
pre nego što je isplanirao
da me zarazi tobom.

Šank

Meni je šank bio oltar
tamo sam gledao Boga kako pleše
po lagunama debelog dna
gde je već počeo cunami.

Odatle sam ti dobacio
Da ne počinje sve od nas
I da paziš kako živiš
Jer smo dušu dobili za džabe
kao marendu
ili kao ispranu uniformu
ali svejedno
to nije razlog da je zgužvamo
jer ko zna kome će pripasti kad se odselimo

tamo sam ti pričao da sam oblak
tamni kišni oblak što svetli kad je mrak
i što lepo pozira
ali boli kad iz njega poteku kiše
ili udari grad.

A ti si svima pričala kako voliš oblake
I stavljala ih u torbu
Virili ti iz džepova
Sušili se u vešeraju

Meni je šank bio oltar
gde sam kockao dušu
i stavljao je na doboš
nudio je ispod cene
i urlao aleluja
samo da je neko što pre odnese dovraga

da je ispere ili otrese
kao što se otresa čaršaf
ili perut
pa mi je vrati nazad vedru

kao tvoje detinje oči
što su u mojoj duši tražile dim
da ih zakrvavi i da zasuze.

Pogledi

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
Iz njih bih da pobegnem
ali me prestigne noć
pa ostanem zaključan
negde u tvom snu.
i šta bih onda drugo, nego da lutam
jer snovi su poligon za ljubav
koju na javi prigušuju tenkovi
i bacaju je u okove
ovakvi kao što smo nas dvoje
surovi
sebični
mutni
ljudi.

U zoru ti prošetam ispod kapaka
tražeći pravu reč
da ih otvorim,
ali imena su tamo
nevažna
pa uzalud dozivam tvoje ime.

sve što postoji je
samo muk
ili tišina
po kojoj su te možda i nazvali
ako ti se ime prevede
na jezik najdalje civilizacije
a da to i ne znaš.

„Probudi se!“
Kažem ti to
dok se rvem i sa belim i sa crnim
kraljicama na šahovskoj tabli
tvoje podsvesti
gde zavodim svoja pravila
i uvodim plave figure
samo da shvatiš da nisam opsena
već da sam tu sa misijom.

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
I ako te probudim
Spasićemo se svi
A ti se vratiti u moja rebra
I bogovi će da zaborave jabuku
što si je onda
ukrala od njih.