Borba u oblacima

Tag: litereature (page 1 of 1)

Sinestezija Đorđa Matića – Niotkuda moguće, s ljubavlju zacelo

Da odmah otklonim svaku sumnju o tome kako pristupiti ovom tekstu. On je impresija, dobronamerni bratski savet i više nego zaslužena blagodarnica. Nije niti skerlićevska, niti bogdanpopovićevska  kritika, ona od koje se ježe savremeni pisci.
Što Đorđe Matić nesumnjivo u isto vreme i jeste i nije. Njegova savremenost, odmereno sidri u dubokim morima arhaičnog. Gde su skupa i Njegoš i Krleža. I Vetranović i Crijević. A ponajviše Crnjanski.

Fluidan, kao i njegova proza koja vešto pleše po ivici sečiva što se poezijom zove.

Jevanđelski rečeno, jezikom religije koju Matić s pravom smatra intimnim činom, pazimo…

Jezik “roda moga“ kao književni nadlik

  • Ako neko hoće da shvati zašto Srbi, hrvatski jezik često zovu srpskim, neka čita Matića.
  • Ako neko hoće da shvati zbog čega Hrvati, hrvatski jezik zovu hrvatskim, neka čita Matića.
  • Nema boljeg čuvara srpskog u hrvatskom, kao ni nenametljivijeg čuvara hrvatskog jezika, onog od Vuka rođenog, preko Broza do Kreleže klesanog, od  Matića.

Deluje da se, kada je reč o Matićevom jeziku, sva kritika usijala od tvrdnji da on piše visokim stilom. Bio bih slobodan da kažem da u tome nema ničega pretencioznog, iako se tako nešto može zaključiti kada se čovek lati kritike, pre nego njegove proze.

Jezik književnosti, književnoumetnički štimung, to je ono čime Matić baš vešto barata.

Jezik dorečenosti.

Kao da se u svim tim odisejevskim zanosima, u apatridskoj nostalgiji, Matić uželeo svih reči svojih naroda. Njegova nasušna potreba da se vraća panslovenskom principu, onog zajedničkog prajezika, čini da od kulturne heterogenosti Srba, Hrvata i ostalih plemena, nanovo veze nadslovenski goblen. I utoliko je njegov jezik, a i njegova književnost moćnija.

Kada kao dete ne želiš da pričaš, kako ne bi potrošio sve reči, on je u tuđini ćutao. Pa u lirskom romanu udario kontru, hoteći da ispriča sve one reči na kojima je tako dugo ćutao. Da ih se podseti. Nikada nisam video da neko više reči na svom jeziku želi da kaže. Valjda da proveri da ih nije zaboravio.

Njegov jezik doslovce ima karakterizaciju. Kao književni lik. Metaforičku karakterizaciju. Slovensku potrebu da sam sebe podcrta. Te su jezičke didaskalije nekada prepune apozicija, a nekada barokno prebojene „svijetlozelenim, tamnomodrim i pravokutnim“. Što bi mu neko možda i zamerio. Ja, zasigurno, ne.

Kako god, vidi se da je reči koje je dugo skrivao u koricama, Matić izvukao nezarđale, sa željom da osvoji sav onaj iskonski književni prostor koji je preostao, poput ostrva, u morima žanrova.

Sever- jug, pa opet sever

Matićeva se emotivna, poetska, i romaneskna transverzala proteže pravcem sever-jug, ili bolje rečeno jug-sever, ako posmatramo hronološki lutanja njegovog lirskog subjekta, koji se igrom proznih okolnosti zove književnim likom.

U tim presecanjima proživljenih i izmaštanih paralela i meridijana, kala i kontrada stari se slovenski bogovi katkad obračunavaju sa unipolarnim htonskim bićima obučenim u mantije ili sa kipama na glavi.

I tu gde se stari bogovi i novi njihovi identiteti sreću, leluja njegova Maša Koen, Matićeva “Jelena koje nema“ ili već ko zna koja, koje je sigurno bilo.

Takva se književnost, duboko proživljena, jednostavno ne može odglumiti.

Oseća se u njegovim lutanjima Rim-Amsterdam i sav splin koji je sa sobom kao bagaž vukao Čarnojević, ali i neka suluda nada sa kojom Štulić kreće u Vijenu, da pronađe djevu. Ti literarni reljefni premazi, gotovo kao kod Šumanovićevog “Bara u Parizu“ u Matićevoj se knjizi mogu rukom opipati.

Zveče odnekud verige o kojima pripoveda Ljuba Nenadović u „Pismima iz Italije“, sve nekako uvaljane u bluz i u onu čudesnu piskavu nit Četa Bejkera, koji je u istom tom Amsterdamu i skončao.

Odavno me, zaista odavno, tako dobro nije dotakao spoj svih ovom svetu poznatih umetnosti u jednom delu, koje se pukim slučajem naziva književnim. Iako je u njemu više muzika i pitura nego po koncertima i muzejima savremenih umetnosti.

Kako čovek, raspolućen od tolikih potreba da napusti sebe, može da o nostalgiji kaže, možda najlepšu rečenicu u meni dostupnoj savremenoj književnosti?

„Rodni je grad, pokretna elegija, žalobna bolna pjesma nad neodživljenim vremenom u njemu“

Soundtrack od božurova do Funny Valentine

Ova knjiga se, kao što sam pomenuo, ne doživljava samo jednim čulom.

Možda pre nego ijednim drugim čulom, knjiga je to koja se sluša.

Nisu to postmodernistički folovi, hiperlinkovana stvarnost koju živimo, već prevaziđeni postmodernizam u jednoj meri restartovan na antiku. Kao nekakva muzička neorenesansa.

Da književnost ne mora da bude linearna, demonstrirali su Crnjanski i Nastasijević, u modernom pre modernog, a Đorđe sada kao medijum šeta svog pripovedača po tuđim aurama i mislima.

Ne mora sve što se literarno kalemi na džez da bude biopik. Nešto jednostavno može da bude „Whiplash“ u književnosti.

Ova je knjiga utoliko bolja jer nema zaludne potrebe da se luta Jesenjinovim stopama, ugaženim strnjikama i žitnim poljima, tamo gde gradovi mirišu na mačju mokraću i raskvašeni asfalt.

To i Matićev lik pamti. Ne miris lipe. Nego prijatan smrad gradskih ulica. I zato mu verujem.

Siguran sam da se inspiracija za naziv ove knjige baš i krije u pečalbarskim poslovima pod svetlima neonske hale, među poštanskim markama, gde se poput razglednice sa letovanja koje se nikada ne završava, negde sramežljivo nametnula fraza “Niotkuda s ljubavlju“.

Zato što je cela kao da pripada nekom drugom, zaboravljenom svetu.

Gde je u redu biti luckast kao Tin Ujević.

Gde su pesnici gospoda i vitezovi.

Zato je niotkuda.

Jer je odsvakud.

Svakom bliska i poznata.

A tako univerzalno ničija.

A da je s ljubavlju – dovoljno je samo pogledati u čarobno plavetno oko Maše Ko(r)en, koju da biste upoznali morate da potražite među stranicama Matićevog prvenca.

Sparing partner među likovima – to svakako može bolje

Zanesu se stvaraoci u pravljenju lika iz „Ich forme“ da nekada zaborave na karakterizaciju likova koji čine atmosferu dramatičnijom.

Ako je ovoj knjizi potrebno tražiti manu,(a vratimo se na početak da ovo nije kritika, već bratski savet) onda se ta mana sigurno krije u liku Kneza, koji je beskrajno simpatičan, ali čiji se lik ponekad gradi kao pasivna kontrateža glavnom liku, kako bi u nekoj meri on intelektualno izdominirao. Kao nekakav džak za udaranje ili pak hromi sparing partner.

Da baš ne zna ko je Jurij Gagarin ili šta je nominativ, a šta vokativ, ne čini mi se verovatnim.

A upravo to pravi dobar temelj onim pravim kritičarima koji pišući o Matiću u superlativu karikiraju njegov beskrajni jezički potencijal.

Takvi stilski slepi rukavci, ipak nisu najpotrebniji, jer intelekt se nazire i bez toga.

Ova je knjiga, (last but not least) kao da je Čet Bejker ustao iz groba i snimio novi album. Jedna od onih koje nema potrebe čitati sporo, kako bi se kraj odgodio.
Ona se drukčije i ne može čitati, do sa punom pažnjom i svih 5 i više čula.

Tajna

Ne poveravaj mi tajnu
odaću je slučajnim prolaznicima
ili će da je sazna noć
dok ti buncam ime
i nadglašavam februarske mačke

reći ću je pijanom Turčinu
u kafani
negde na jugu Srbije
onom što srče vruću supu
i pravi se da me ne razume,
a zna dobro da mu pričam o tebi.

Saznaće je ulični prodavci knjiga
jer se samo pretvaram da
tragam za građom
pričam im o boji kose
o naravi glavnih junaka
nenapisanog romana

o ulici u kojoj živiš
o mutnoj slici iz lične karte
i kako govoriš kroz nos
kad pričaš o suncu

muzičari će da je opevaju
zakrčaće mi slučajno
ta melodija u stomaku
gde sam te zalio flašom vina
da zaćutiš.

Načuće je i zvezde
što su se gore kao pogasile
a jedva čekaju da čuju šta si mi rekla


i psi lutalice
prepričavaće je ribolovci
i jedan porušeni svetionik na Jadranu

Molim te,
ne poveravaj mi tajnu
jer šta ćeš onda
kad od nje postane pesma
pa je recituju gimnazijalci
na maturskim proslavama

i udvaraju se oženjeni muškarci
udatim ženama
govoreći je naglas
jer ja nisam umeo da prećutim
onako dugo,
kao što si ti to umela.

Nadmudrivanje

Misliš, ako zanemimo,
da će prestati bujica
u koju smo se zajedno
survali
onda kada su male reči
zapušile slivnik?

Da će gradovi umeti da oćute
sve što smo im oboje šaptali u asfalt
jer  smo samo tamo smeli
da se kažemo naglas.

Nismo ti mi refren
nekog čaršijskog šlagera
pa da nas zaborave
ili preskoče
pijani kafanski tamburaši

mi smo bluz
što ti se uvuče u uši
u tramvaju
ili u liftu
gde smrdi na komšiju molera
sa nekog tamo sprata
što spava sa cigarom među zubima

Sad uzalud vrtiš drugu ploču
na gramofonu sa zarđalom iglom
koji si pazarila na buvljaku
i zalud ti te besmislice
što ih provetravaš uz jutarnju kafu.

I meni badava što lažem svet
kako sam tu neki pesnik
a svi me već znaju
običan lažov
što se udvara zvezdama
i flertuje sa tišinom
da u njoj nađe tebe.

Ali, Boga ne mogu da isfoliram
jer je on već bio ja
pre nego što je isplanirao
da me zarazi tobom.

Šank

Meni je šank bio oltar
tamo sam gledao Boga kako pleše
po lagunama debelog dna
gde je već počeo cunami.

Odatle sam ti dobacio
Da ne počinje sve od nas
I da paziš kako živiš
Jer smo dušu dobili za džabe
kao marendu
ili kao ispranu uniformu
ali svejedno
to nije razlog da je zgužvamo
jer ko zna kome će pripasti kad se odselimo

tamo sam ti pričao da sam oblak
tamni kišni oblak što svetli kad je mrak
i što lepo pozira
ali boli kad iz njega poteku kiše
ili udari grad.

A ti si svima pričala kako voliš oblake
I stavljala ih u torbu
Virili ti iz džepova
Sušili se u vešeraju

Meni je šank bio oltar
gde sam kockao dušu
i stavljao je na doboš
nudio je ispod cene
i urlao aleluja
samo da je neko što pre odnese dovraga

da je ispere ili otrese
kao što se otresa čaršaf
ili perut
pa mi je vrati nazad vedru

kao tvoje detinje oči
što su u mojoj duši tražile dim
da ih zakrvavi i da zasuze.

Pogledi

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
Iz njih bih da pobegnem
ali me prestigne noć
pa ostanem zaključan
negde u tvom snu.
i šta bih onda drugo, nego da lutam
jer snovi su poligon za ljubav
koju na javi prigušuju tenkovi
i bacaju je u okove
ovakvi kao što smo nas dvoje
surovi
sebični
mutni
ljudi.

U zoru ti prošetam ispod kapaka
tražeći pravu reč
da ih otvorim,
ali imena su tamo
nevažna
pa uzalud dozivam tvoje ime.

sve što postoji je
samo muk
ili tišina
po kojoj su te možda i nazvali
ako ti se ime prevede
na jezik najdalje civilizacije
a da to i ne znaš.

„Probudi se!“
Kažem ti to
dok se rvem i sa belim i sa crnim
kraljicama na šahovskoj tabli
tvoje podsvesti
gde zavodim svoja pravila
i uvodim plave figure
samo da shvatiš da nisam opsena
već da sam tu sa misijom.

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
I ako te probudim
Spasićemo se svi
A ti se vratiti u moja rebra
I bogovi će da zaborave jabuku
što si je onda
ukrala od njih.