Na obali, u času kada sunce već jenjava, čovek kleči i prstima poravnava ivice svoje kule od peska. Ne radi to prvi put. Ne radi to ni poslednji.


Gotovo matematički precizno zna da će naići plima. I da kuli nema spasa. Ipak, tako predano vaja nešto što izvesno neće opstati. Ono što je u toj sceni fascinanto nisu ni kula, ni graditelj ni plimni talas. Već činjenica da graditelj više nema iluziju. A ipak gradi.

Tu se nastanjuje duh epohe koji su teoretičari nastojali da nazovu metamodernim.

Ako je postmodernizam bio poslednja velika, ironijska odbrana od sveta koji je izgubio težište, onda je ovo što živimo nešto potpuno drugo.


Stanje u kojem cinizam više nije najviši oblik inteligencije, a sirova emocija prestala je da bude krindž.

Ostaje, dakle, nešto treće. Svesno izabrana, tvrdoglava vera u smisao.

Rat i meme

Postmodernizam je preminuo.

Ritam današnjeg vremena postao je surova parataksija, bez konteksta. U jednom pokretu prsta na ekranu nam promiču krici iz ruševina Gaze i smešna AI generisana mačka u odelu.

Slobodan Milošević na Gazimestanu i Krnja kako ispija osamnaesti espreso.

Između tih slika nema ni mosta ni objašnjenja. Goli apsurd.

Postmodernista bi se ovde glasno smejao. Proglasio bi kraj istorije i smisla. Ali stvaralac metamoderne nema više luksuz te distance. Za razliku od postmoderniste koji bi se sa tim scenama sprdao, stvaralac novog doba razume i opasnost i besmisao, a posebno oročenost ovog sveta.

Zbog toga, iz ponora nastoji da izvuče ozbiljnost. Urpkos svemu što zna, autor današnjice, ma koje umetnosti, usuđuje se da iznova bude prisutan.

On vidi isto što i njegov prethodnik. Možda i više. Ali, umesto da se povuče u ironijsku distancu, on čini nešto što je, u ovom trenutku, gotovo radikalno. Ostaje. I pokušava da govori ozbiljno, iako zna da mu se teren pod nogama stalno pomera.

Vermeulenova oscilacija, klatno koje udara u rebra

Kada su Vermeulen i Van Den Aker, dva holandska teoretičara u svojim “Zapisima o metamodernizmu” krstili epohu, ono što živimo postalo je za nijansu jasnije. Pedantni arhivari našeg duha, saglasni su oko toga da je metamodernizam stalno njihanje između postmoderne ironije i naivnog, ali informisanog entuzijazma.

To klatno se ne zaustavlja. Ono neprestano i napeto vibrira između nade i melanholije. Metamodernizam nije udobno stanje, niti topla kafa u kišno popodne. To je neprestana napetost trenutka.

Timoti Vermeulen, prvi je uspeo da definiše tu teskobu koja je istovremeno i jedno i drugo, a zapravo ni jedno ni drugo.

Stari Grci su, kada govorimo o umetnosti, takvu vrstu ambivalencije nazivali metaxisom. U tom bivanju na dva suprostavljena mesta naizmenično, paradoksalno se krije i sva lepota doba u kome živimo.

Svhra kretanja u metamodernizmu pregovara između modernih težnji za smislom i postmodernih sumnji.

Hrabrost da se ponovo bude naivan

U metežu XXI veka, Miloš Crnjanski bio bi lakše shvaćen nego u sopstveno doba. Njegov drhtaj, mutna veza vrhova Urala i trešanja iz zavičaja, postala je danas svakodnevica. Biti liričar, u današnje doba jedan je od načina da se preživi. Ovo vreme donelo je oslobođenje jer se više ne mora biti grub da bi se bio shvaćen ozbiljno.

S obzirom na kameleonska svojstva sveta, danas bez griže savesti možeš biti i duboko nacionalan i istovremeno i iskreno multikulturalan. U tom emotivnom (nikako formalnom) ključu dozovljeno je u kršnoj tragici Njegoševog sveta, prepoznavati Hemingvejev izgubljeni naraštaj koji je lutao po pariskim kafeima.

Za razliku od postmodernizma, to nije intelektualno poziranje, već prepoznavanje kucanja istog srca pod različitim maskama istorije.


Stvaralac, bira, dakle, da bude naivan. Nije to zbog toga što on ne vidi ponor, već zato što shvata da je cinizam postao previše lak, očekivan, pa čak i kukavički odgovor.

Metamodernizam donosi nadu da se između straha i zanosa, pronađu večne vrednosti i ljudskost.

Metamoderni bunt ne zahteva od autora da se zatvore oči pred mrakom. Naprotiv, gledanje u potpuni mrak, i svesna odluka da izaberemo da budemo naivni, pravi razliku od dečje naivnosti.

Taj duh, možda se najjasnije vidi u delima Mišela Gondrija. Filmska industrija usavršila je sterline kompjuterske i AI efekte. Pa ipak, Gondri bira da pravi svoje snolike svetove. Njegova estetika, kao i estetika “nove iskrenosti” namerno podseća na dečju igru. A ispod toga vibrira potpuno odrasla melanholija.

Ako je potreban vizuelni manifest ovog pravca, onda bi to bez sumnje bio “Eternal sunshine of the spotless mind” ili “Science of sleep”.

Ne bih rekao da je ta vrsta naivnosti kapitulacija pred svetom. Nije ni nedostatak hrabrosti i pameti.

Ona je zapravo najuzvišeniji, nepatvoreni oblik otpora.

Heroizam uzaludnosti i nostalgija za budućnošću

Prethodne epohe nosile su poseban splet emocija kada se govorilo o prošlosti.

Romantizam ju je idealizovao, modernizam je odbacivao, a postmodernizam joj se podrugivao, iako je na njoj profitirao.

Današnje tendencije su takve da se više ne žali za prošlošću bez filtera sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga metamodernizam nastoji da iznova osmisli preotetu budućnost, koristeći se primerima iz prošlosti. Sve stoga jer su prirodni i duhovni resursi na izmaku.

U onom metaxisu krije se filozofija današnjice. Postmodernizam je u svojoj esenciji fragmentarnosti bio destruktivan. Dekonstruisao je narative. Ideja metamodernizma je da od tih krhotina napravi mozaik.

Pravi stvaralac danas živi sa saznanjem da mu AI može nadoknaditi nedostatke, ali se i dalje bavi stvaranjem. Autor ostaje dostojanstven u porazu. Uspravan i na strani čoveka.

Postmoderna je rušila velike narative. Ideologije, progres i religiju. Metamoderna ne nastoji da ih vrati na silu. Ona je tu da omogući povratak intimnom, malom, ali dubinski proživljenom smislu usred globalnog haosa. Takva estetika ranjivosti postaje subverzivni čin.

Svet je ogoljen.

Naizgled savršeno ispoliran i besprekoran, a iznutra natruo i načet.

Svet lažnih vesti, botova i pretnje atomskom sudbinom planete visi autor kao mač nad glavom.

Biti naivno entuzijastičan u takvom dobu pitanje je opstanka. I jedinke i vrste.

Balkanska glokalizacija

Sociološki fenomen integracija i interakcije globalnog i lokalnog sa jedinstvenim ishodima u različitim geografskim područjima neko je mudro nazvao glokalizacija.

Pogledamo li fresku apostola Filipa u Sopoćanima, videćemo da je svetskom  humanizmu i renesansi prethodila balkanska.  Budući da je postmoderna bila disonantna buka, čoveku današnjice potrebno je da iznova nađe svoju melodiju u krhotinama. Naša je, balkanska melanholija koja uvek ume da zapeva nad ponorom, metamodernizam odavno naslutila.

U tom specifičnom “operativnom sistemu” današnjice mi odavno obitavamo. Na ovim prostorima on nije luksuz, već je strategija preživljavanja.

Naše postojanje u metaxisu, raspeto između Rima i Vizantije, lirskog i epskog deseterca naučilo nas je da uvek težimo čoveku.

Kula od peska će se, bez sumnje, srušiti.

Ali naše doba ne čeka da bude protumačeno, jer nam se ono već tiho i neumoljivo događa pred očima.

U pukotinama između ironije i vere, hteli mi to ili ne, nalazimo se i mi kao civilizacija. O epohi metamodernizma u Srbiji se ne priča.

Kritika prilagođena tržištu još uvek odbija da umetnost tumači u ovom ključu.

Način na koji umetnost stvaramo, pažljivo, predano i lišeni iluzije, ali bez odustajanja, svedoči o tome više nego bilo koja teorija.

A možda je, u ovom vremenu, to i više nego dovoljno.