Borba u oblacima

Tag: rokenrol (page 1 of 1)

Džek – hram andergraund boemije


Srušen je Džek. U to ime jedan stari tekst. Sav u hiperbolama. Ali to je valjda poenta pisanja. Da romansiranim svedočanstvima priča o jednom vremenu. I jednoj mladosti. Let the story begin…

Nijedan od starosedelaca urbanog foruma, smeštenog na uglu Prvomajske i Voždove ulice u Nišu, ne seća se sa sigurnošću kada je i kako tu izronio oltar gradske boemije nazvan jednostavnim imenom koje se lako pamti – “Džek Denijels“. Sećanja gerilaca koji se danonoćno smenjuju na straži u večitoj borbi protiv poroka sa savezničkom maskom, alkohola kao takvog, sežu u vremena kada je na ovom mestu stajala samo obična poslastičara. Devedesete godine su ipak bile nešto oporijeg ukusa od baklava i šampita i mirisale na barut i heroin, pa su se unutrašnje zidine poslastičare urušile ostavljajući fasadu da zjapi prazna, dok su se tu na uglu sastajali neki novi, ožiljcima senčeni životi. Dečaci iz kraja koji su sa pola hleba i paštetom jurili od crvene trafike put Dušanove ulice, sada sa akt tašnama jure pognute glave ka svojim advokatskim kancelarijama, vuku torbe sa alatom iz autolimarskih radionica i tek ponekad se sete dragstora “2M“ koji ih je tu na uglu čekao da im uvalja po koju cigaretu iz pakle bez markice. Cigaretu koju će krišom ispušiti iza muzičke škole sa dve godine starijom drugaricom koja to radi svaki dan. I tu negde, iz oblaka dima što se razliva u jesenje veče, pisala se istorija prodavnice koja sa sobom nosi poetiku nekoliko generacija, hrama nove religije čija se jevanđelja ne pišu nego pamte i prepričavaju u besanim noćima, ili ostaju oćutana, prošaptana u dogoreli filter ili nemo propovedana u jutro.

Granični bedem od normalnog toka gradskog jezgra jedva da se nazire golim okom. Izlizani ivičnjak i jedna iskrivljena metalna kanta za đubre na kraju metar i po širokog trotoara deli svet razuma od univerzuma kolektivnog bezumlja koje se sublimira, najčešće u noći, na nekoliko kvadrata, poznatih pod imenom “Ispred Džeka“. Ona druga, nevidljiva granica, je posebno krečena aura anskiozne generacije iz čijih se opsesivnih misli rađaju kreacije koje posle nezavisno od svih jure ulicama u nadi da će proširiti misiju osvešćivanja i probuditi sve sahranjene i bivše živote, spakovane u kofere, i zarobljene u vereničkom prstenju i ispeglanim kravatama. Tu, ispred Džeka, pucaju opne prisebnosti, zaboravljaju se identiteti, rastu dečačke iluzije, stvaraju podsvetovi i izviru slapovi slobode.

Pariski “Mulen ruž“, ciriški “kabare Volter“, beogradski “Dardaneli“ s poštovanjem bi skinuli kapu pred dekadama mlađim naslednikom koji svake večeri u parčetu asfalta piše manifeste novih škola i pravaca, i rađa sirovi bunt, onih koji svet osećaju srcima i neotkrivenim čulima istančanim zajedničkim oštećenjem u boji rokenrola. Ponekad, retko se desi, naiđe slučajni prolaznik nehotice uvučen u mrežu namagnetisanog polja, pa i sam postaje saučesnik u pisanju storije o ratnicima koji deluju iz senke, o samurajima čije su katane reči, crteži, boje i note. Poštovanje među nekim stalno zavađenim ljudima koji se bore za svoje delo, za tuđu ženu obarajući lične rekorde u mazohizmu, raste iz dana u dan stalno se iskušavajući u trenucima koji plešu po ivici incidenta. Ali eto, retko se, gotovo nikad, desi da se situacija izmakne kontroli i poremeti se sklad koji drugima deluje atonalno i disharmonično. Džek više ne predstavlja mesto, to je ključ filozofije, najbolji drug, rame za plakanje ili gradski manitu. Tamo ne postoji samoća, jer ulica je fluid kroz koji uvek teku anegdote o rođenjima, ljubavima, rastancima, svađama, ubistvima, umiranjima, gladovanjima, porocima, bolestima, venčanjima, razvodima… A ono “ispred Džeka“ više i nije tako prostorno omeđeno. Više je reč o nekom sraslom saodnosu, o simbiozi, jer ispred je sada i “u“ i “sa“.

Kada tamo ugdledaš čoveka kako te posmatra, setnih očiju, zagledan u dubinu tvojih zenica, ne osuđuj ga što je noć, što je jutro, što je radno vreme a on ništa ne radi, što je naizgled sam. Ne osuđuj i ne otpisuj. Ponudi ga pićem i sedi da ga saslušaš. Možda će ti baš on reći da je šetao po zvezdama, da je pio đavola iz tetrapaka, da je spavao 38 sati i sanjao tvoju sreću, da je ostao bez noge jer je spasio tvog oca, da se napio jer si ti ostao sam. Saslušaj njegovu priču ili pređi na drugu stranu ulice. Ne ometaj ga dok živi svoj rokenrol improvizujući ponekad na bluz skalama jer život je ponekad bluz a i u istoriju se može jedino ako si za nekoga bio junak, iskren, nenašminkan i sa zaraslom ranom.

Vlasta gandi – vesnik proleća

Reko bi neko da previše pažnje obraćam na niške skitnice, ulične pijance i društvenu marginu. Biće da je to zbog toga što ih u gradu Nišu, u poslednje vreme, ima sve više. No za razliku od moralne sirotinje, što se nakotila po kožnim foteljama i zgradama visokoplafonkama, ova se sirotinja još uvek služi duhom, koliko toliko zdravim.

Nisam jedan od onih koji je sa njima “čuvao ovce“, ali sam neretko želeo da čujem njihove životne priče. Ne zato da bih po razgovoru odahnuo i rekao, “dobar sam ja, kakvih sve ima.“ Ne zbog toga, iako to svi radimo. Ali se ložimo na altruizam. Radim to, najpre zato što će mi biti krivo kada odu na konačni sud, a reč nisam prozborio s njima. Jer su mi sugrađani. Puni slikovitih priča. A  teško da je nekom šta dobro donela naknadna pamet.

Jedan je prepoznatljivi niški ulični boem, jednom zahvatio masnu i zelenu vodu iz Nišave. Neko je dvoje mladih gledalo ovaj čin i komentarisalo: “Kakav je odvratan, da l će ovo da popije?“.

Onda je mladić bacio neboplavu limenku nizvodno. Starčić obraso u bradu i kosu, seo je na klupu, zapalio cigaretu, a pepeo tresao u to parče zahvaćene reke. Potom je pikavac bacio unutra, a sve zajedno u kantu. Onda je nestao. Od tada ga nisam video.

Pre neko veče, dok se prasak staklenih flaša u susretu sa betonskim pločama, duž keja, mešao u frekvenciju našeg razgovora, razgovarao sam sa Vlastom Bajramovićem. Za razliku od mnogo puta, ovaj put imao je manje od 2 promila u krvi.

Za one koji ne znaju, pomenuti gradski oriđinal je čovek poznatiji i pod nadimkom Gandi.

Njegovu improvizaciju na temu, čujete u subotnja jutra, iz čarobne frule. Za sebe kaže da je ciganin, a ne rom.

Osim dijagnoze bolesti zavisnosti, ima ih još sijaset, ali na njih me obraća pažnju. U duševnu bolnicu ide samo kada mu alkohol dojadi, pa bi malo da se dovede u red.

Ima godina koliko i moja majka, Bred Pit, Džoni Dep ili Rambo Amadeus. Istina, izgleda dosta starije.

Razgovarali smo o smislu života. Kaže da ne želi da živi kako mu drugi kažu da treba.

Nedavno se uselio u novu – staru kuću na keju. Rodni Komren mu je daleko. Još kaže i da se seća dana kada se prvi put zaljubio u vaspitačicu iz doma na Panteleju.

Na pitanje šta je za njega sloboda, odgovara “Sloboda je subota!“ Moram da priznam da je i meni postala.

Gandi tvrdi da je ime njegovog oca pogrešno upisano. Ubeđuje me da mu je otac Šaban Bajramović i tvrdi da Šaban nije imao samo žensku decu.

Možda bih mu i poverovao da nije insistirao na tome da mu je majka Esma Redžepova. Što je mnogo, mnogo je. Ali je bar zabavan.

Saznajem još da je služio vojsku. Video je more.

Ponavlja i već ustaljenu mantru da u Srbiji ima dosta majmuna, a nema ga Tarzan. I tu je u pravu. Tarzan je majmun koji je utripovao da je Tarzan.

Vlasta kaže da sumnja da će ikada biti bolje. Za njega je bolje, kad je flaša punija od polovine. Zato u pijana jutra, vrlo često, odlomi po koji cvet iz gradskog zelenila i pokloni ga devojkama.

Razmišljao sam o tome zašto je prihvatio taj univerzalni simbol mira – nadimak Gandi. Ne isključujem mogućnost da je zbog toga što ga usijane klinačke glave istuku u proseku jednom za veče, a on na to odgovara ćutanjem. Ujutru se uglavnom ne seća ko ga je tukao, ali ga boli. Kao i svakog čoveka.

Boli ga nepravda, nemaština, nebriga. Ali o tome ne priča često. Samo zaigra svoj rokenrol-pank ples. “Rokerooo!“ reko bi on.

O tome koliko ima dece, nije baš ujednačen. Nekad pet, nekad šest.

Kada u jesen ptice selice odlete na jug i svene i najuporniji list, Gandijeva frula još dugo odzvanja po sve praznijem keju. A onda nestane i njega.

Nego se on, za razliku od mnogih, što odavde odlete da se ne vrate, na proleće ipak vrati. Pa mi ulije nadu da ostanem i borim se.

Da ne završe baš svi na ulici.

 I da ono “čistićete ulice“ već jednom dobije pravi smisao.