SPOILER ALERT

Jedva da sam pošteno odgledao poslednju epizodu serije čiji scenario i režiju potpisuju Đorđe Milosavljević i Milan Karadžić, a već sam se vratio na početak. Tako te valjda „urade“ dobre priče.

Da je onaj ko je skovao naslov, imao na umu reč „kalkan“ koja na turskom jeziku znači štit, na pamet mi je palo tek onda kada me je serija ozbiljno uvukla u levak. Ako bih je opisivao mirisom, onda je to bez sumnje miris oskoruše. I to onakve kao kod Slobodana Džunića. Sva odiše nečim nečastivim, zakulisnim i folklornim. Ali na šumadijski način.

Photo from pexels – Marek-Piwnicki

Pomeranje fokusa iz grada u selo

Može se reći da je ovakav dramaturški pristup, u poslednje vreme, u srpskoj kinematografiji odličan mamac za sve one koji su se zasitili i umorili od gradskih bajki, gde su pepeljuge u tangama, a balovi na splavovima. No, uistinu, početak opet namiguje kriminalu, ali veoma brzo fabula se premešta na front u kome su jednako bitni miris smilja i jaglička, tlo i mitovi. To sve, pretežno je lišeno patetičnog, da ne kažem bajićevskog kičerisanja i predstavljanja najgorih stereotipa o srpskom seljaku.

Trenutak kada se Miona opire boravku na selu, gde ju je zbog bežanja od urbanih problema sklonio otac, apsolutno je dramski opravdan. Ako uzmemo u obzir kako je izgledao srpski rural prethodne covid godine, jasno je da su mnogi iz grada, selo smatrali kao adekvatnu zamenu za klub, samo što se piće ne hladi u kibli, već u planinskom potoku.

Stoga je perspektiva digitalnih nomada sasvim na mestu, kada govorimo o Mioni i napaćenom joj ocu– arhitekti Dejanu. Oboje od Matića.

Zabran nekome daje, nekome uzima

Malo kome je ova sentenca iz podnaslova uspela da promakne u deset epizoda priče o gubavcima, incestu, podignutoj brani između prošlosti i budućnosti. Kako zbog toga što je u pitanju finesa za nagoveštavanje dalje radnje, tako i zbog toga što je izgovara veličanstveni Žarko Laušević koji je u ulogu Velibora ugradio sve svoje prethodne uloge i facijalne ekspresije koje nesumnjivo potiču iz nekog ličnog, duboko posejanog tragično-uzvišenog.

Da zabran (zaštićena šuma) zaista nekome daje, reditelj i scenarista nagoveštavaju nam kroz scene u kojima Velibor vaskrsava polumrtve životinje, lečeći ih narodnom medicinom, biljkama i zemljom. Ako u to utkamo i metaforičku karakterizaciju u imenu velikog borca, već na početku srećemo izuzetnog osobenjaka.

A šta je u Kalkanskim krugovima zabran? Pa to je onaj štit iz naslova serije. Mesto u kome su navodno svojevremeno u karantin sklanjani gubavci. Premda se u jednoj od poslednjih epizoda, nakon pokušaja samoubistva pukovnika Konstantina Markovića, gledalac navlači i na trag da lepre možda nikad i nije bilo. Pogotovo u rečenici u kojoj prisutni iz prošlosti govore o nekakvom ugovoru i testamentu pukovnika Markovića koga tumači Igor Đorđević.

printscreen Kalkanski krugovi

Isti nam taj lik saopštava da je ljut jer žena koja sa njim u zabranu živi, ne stari, dok on propada.

Ne bi se reklo ni da se na kraju serije može dokučiti ko su zapravo Pukovnik Marković i Baba Guba, ali je nesumnjivo da se tamo, iza krečom obeleženih granica kalkanskog kruga, i vreme i mesto tumače drugačije.

Adam, Eva, Romeo, Julija

Kao što to uvek dobro funkcioniše u zapletima, valja dati antagonističke likove, grupe ili porodice. Porodica Matić u nekoj je vrsti šuma u komunikaciji sa porodicom Jakovljević, iako isprva ne saznajemo koji je to razdelni motiv između ove dve doljanske familije. Matići, od kojih su i Dejan i Velibor, kriju neku drevnu frustraciju koja ne pripada njima kao pojedincima, već izvesno njihovom porodičnom kontinuitetu. Sa druge strane, među Jakovljevićima srećemo Veru i njenog sina Ranka, čije su pojave takođe mistične. Reditelj nam scenama narukvice koju na ruci nosi Vera Jakovljević, a koju Velibor odnosi bradatom stvorenju u zabranu, nagoveštava neku dublju povezanost ove dve porodice. Na koncu, u poslednjim scenama, narukvicu dobija i Dejan. I to lično od lepe Gubavke, koju sreće na ruševinama u zabranu.

Kada u jednoj sceni Verin sin Ranko, Velibora nazove tečom, a ovaj mu uzvrati sa svastiću, jasno je da Vera ima sestru. O ljubavi Velibora i Verine sestre saznajemo tek onda kada Miona pronađe vezu između Velibora i šumskog stvorenja koje je ništa drugo do Veliborov mentalno oboleli sin koga otac u zabranu krije od institucija. Fenilketonurija, kako on naziva bolest od koje mu sin boluje, zapravo je, prema njegovim, rečima oštećenje nastalo iz ukrštenih hromozoma srodnika. A kako su to oni srodnici? Pa tako što je i njegovog dedu, ali i Jakovljeviće rodila ona ista Baba Guba, koju unutar kalkanskog kruga čuva pukovnik Konstanin Marković. I koja očito živi večnije nego što mislimo.

Jedna je velika zavrzlama, i dobar foreshadowing za narednu sezonu napravljena onda kada vidimo da upravo isti likovi koji glume Gubu i Pukovnika (Nina Janković, Igor Đorđević), u savremenom dobu igraju mladu naučnicu Svetlanu Marković (gle čuda, isto prezime kao i pukovnik) i njenog momka, doduše sto godina savremenije obučene.

I dok Svetlana Marković radi na eventualnoj zaštiti zabrana kao kulturno-istorijskog spomenika, na njemu bi da gradi investitor koji se zbog sinovljeve astme vratio u selo. Trenutak kada Svetlana ne dozvoli da se na tom mestu zida hotel, jer se, kako kaže, tamo susrela sa samom sobom, predstavlja nešto što nalikuje Ahasveru, večitom lutalici kroz vreme.

Da Baba Guba rađa maltene svu decu koju potom donose onima koji baš i ne mogu da začnu, nagoveštava i situacija u kojoj početkom XX veka, mladi dečak, prolazeći pored majke i sestre, kaže sestri: „Idem u šumu, da ti obiđem majku“. Na to mu sestra, naočigled majke izgovara: „Mama ti je u kući, bato“.

printscreen Kalkanski krugovi

Ovaj, na prvu loptu nebitan detalj, još nam sredinom prve sezone nagoveštava činjenicu da tamo iz zabrana, Doljani donose decu. U tome Marković i njegova lepa Guba nalikuju prvim ljudima, od kojih potiče čitavo čovečanstvo. Pa bi se moglo smatrati da je i samo selo Dol zapravo metafora, a da se ova priča može tumačiti u biblijskom ključu. Dok negde u pozadini u mojoj glavi odzvanja Ujevićevo „Pobratimstvo lica u svemiru“

Još malo folklora

Cepanje čaršafa i nošenje u šumu pokraj zidina nekadašnjeg manastira nije svojstveno samo Bori – seoskom dućandžiji i ciciji, već se o tom obrednom dozivanju poroda govori i kada se priča o Dejanovom ocu, a Veliborovom bratu Momčilu, čiji duh igra Voja Brajović.

O verovanju da iscepani čaršaf pomaže mladim devojkama da zanesu, ne govori se u detalje, ali činjenica da se Borinoj ćerki, tik pred abortus, dogodi da joj neki glas kaže da odustane, nagoveštava da je ovo folklorno verovanje plodotvorno. Da ne ostane nejasno i to kako Brajović igra duha, reći ćemo da se nepokretnoj babi simboličnog imena Zdravka, u poslednjoj epizodi javlja duh Momčila i odvodi je na nebesa. Dok njena napaćena ćerka napokon dobija priliku da proživi, Zdravka konačno ustaje iz postelje, izlečena od Veliborovih travki, zemlje i korenja i mesi pitu. Scena u kojoj ona leži u krugu posutom brašnom, kanda nagoveštava bitnost ove osobe koju će izvesno u narednom periodu razraditi.

Njen lik posebno je interesantan i zbog toga što izgovara rečenicu da je Momčilo stalno posećuje i da je počeo da zida kulu i bunar koji će jednako biti važni i Veliboru i Dejanu, uprkos tome što je Momčilo već od početka serije mrtav.

 U ovim se replikama prepliću fantazije slovenske mitologije i dilandogovski narativi, koji ostaju nepoznanica, izvesno za narednu sezonu.

U srpskoj tradiciji se kraj bunara rado okupljaju demoni i vile, a sve to temelji se na verovanju da je bunar ulaz u donji svet, nav, had tj. pakao.

Bunar je još i vitalni put između neba, zemlje i podzemlja, a spaja  elemente vode, zemlje i vazduha. Slovenska mitologija još poznaje molitve besovima kraj bunara, a kroz njih se komuniciralo sa mrtvim svetom. Kod svih je Slovena ovo mesto jako važno za hranjenje duhova predaka i nečistih sila, kako bi se obezbedio napredak potomcima.

Nema li simbolika kule i bunara, poentu baš u tom spoju paganskih verovanja, sinapsi između prošlosti i budućnosti, i ponovnog zidanja Vavilona u kom će se svi iznova razumeti i obrnuti krug do početka, ostaće nam da maštamo, dok nam Milosavljević ne nastavi sagu o Gubinom Dolu.

Kako god, nema sumnje da je reč o jednoj kompleksnoj naratološkoj tvorevini, koja je vešto isprepletala tradiciju sa inovacijom, predanja sa istinom i minula vremena sa onim koja dolaze.