Postoji li individualnost u književnosti, ili ma kojoj grani umetnosti, pitanje je koje će vekove pred nama, ispunjavati isto onako kako je milenijume iza nas. Ako pod individualnošću smatramo skup osobina kojima se jedinka razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste odgovor bi, makar približno, mogao da se sažme u rečenici da originalnosti ipak ima, ali do individualnosti nije narastao nijedan živi čovek. 

Ne zbog toga što nije pokušavao ili nije verovao da je individualan, već zbog toga što je potreba za priznanjem nečije individualnosti protkana socijalnim faktorom, odnosno priznanjem zajednice. A individualnost, očito, baš tu nestaje. Na toj tromeđi između samoaktualizacije, individualizacije i autentičnosti umetnik se teško snalazi jer oseća da je već viđen, da je neko pre njega već dotle došao i da nije umeo ni makac dalje.

Što se tiče originalnosti, citirao bih Eriha Froma:

 “Pod originalnim ne razumem to da se nikom drugom jedna ideja nije ranije javila, već to da ona nastaje u pojedincu, da je rezultat njegove vlastite aktivnosti i da, u tom smislu, predstavlja njegovu misao.“

To je izvesno razlog zbog kog je umetnik zauvek začaran u izražajnom i idejnom deja vu krugu, nastojeći da prevaziđe sve svoje prethodnike, a retko kada da ih nadogradi.

Umetnik kao recipijent i medijum vanvremenskih poruka

Uzmemo li kao primer bilo kog umetnika za koga se verovalo da je ostvario svoju individualnost, videćemo da nije reč o jedinki ili osobenosti jedinke koja tu osobu razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste. 

Reč je o metodu koji nastaje kao posledica toga što je bio najbliži individualnom, a sa njega se preliva do sledećeg takvog hrabrog stradalnika. Tu na scenu stupa sposobnost umetnika da bolje i sadržajnije nego ostali protumači poetski kod i da poput zvezdoznanca te poruke prenese pokolenjima. 

Da li na taj način on skraćuje put čoveku u konačnoj spoznaji? Pa, reklo bi se i ne baš. Kada bi skraćivao, od Gilgameša bi se, naovamo, neka pitanja na koncu rastumačila. Umetnik stoga, kao da proširuje zablude, u nadi da sopstveni identitet pronađe kroz kolektivni, a ređe kolektivni kroz samog sebe. Ali se na tom putu uglavnom izgubi onda kada sretne makar svoje obrise.

Svet, u tom procesu odvajkada pokušava da iznova sazda Adama. A Adamov poriv je da se odupre potpunom sopstvenom sazdanju. O toj potrebi da u isto vreme čovek od sebe napravi individuu, ali i da je na sud preda zajednici, može se govoriti kao o nasušnoj potrebi da homo sapiens sam razgrađuje sopstvenu individualnost, testirajući je na lakmus papiru socijalnog prihvatanja.

Izvesno je da će ličnost svoju osobnost stavljati, ako ne na test ljudima, onda na test vremenu, gde opet ne sudi vreme već socijalna zajednica nekog novog doba. Kao eklatantan primer može se uzeti pustinjaštvo Džeroma Dejvida Selindžera, koji je skriven od ljudi, nakon velikog uspeha „Lovca u raži“ ili „Za Esme“ put do sebe potražio krijući se od svih, živeći svoju čudnovatost, sve do 2010.

Iako je, misleći da je sebi sam dovoljan, pisao za svoj gušt, tražeći u slovima spas, dela će ipak, u nekom trenutku biti objavljena. A ko garantuje da baš u tome on nije kupovao svoju večnost.

Gde se sakrila duhovnost?

Dileme koje su, pre vek, mučile Isidoru Sekulić, koja je  stavljajući na kantar umetnost i svetost, prisutne su među svim stvaraocima koji bi da kroz formu umetnosti probaju da stave krinke boga. Ma čak i ukoliko smatraju da boga nema.

XX, a naročito XXI vek doprineli su da se individualnost do te mere poistoveti sa osamom, čak i sa sebičnom potrebom za otuđenjem. Ne treba tražiti krivca tome među internetom, društvenim mrežama ili mobilnim telefonima. Nedostatak individualnosti treba tražiti u poretku, korporacijskoj demokratiji i čoveku kao činiocu i proizvođaču kapitala.

U tom ustrojstvu savremenog sveta, čovek postaje flaša na traci, gde žudi za tim da prođe kroz kalup, a ne da pokvari kalup. U takvom kaljenju samog sebe, zbog težnje da se uklopi u sistem, čovek logično zaboravlja na sopstvenu duhovnost. Pod pojmom duhovnost, ne podrazumevamo, usko vezivanje za religiju, niti konkretnu veru, već čovekovo razmišljanje o metafizičkom i nematerijalnom nasleđu. Ne o nasleđu svetovnog, već o nasleđu neprolaznog kao putokaza do individualnosti bez ega.

Šta je individualnost bez ega?

Ako načas podsetimo na Frojda i psihoanalitičku teoriju, setićemo se da je Ego jedan od tri dela strukture ličnosti koji ima za zadatak da upravlja principom realnosti. Pored ID-a i Superega. Zadovoljiti sopstveni ego nekada znači potpuno se odvojiti od naloga koji zadaje ID, odnosno vekovna suština čoveka, ali i od onoga što superego nastoji da moralnim normama uobliči.

Na kraju, se nameće zaključak da individualnosti nema baš zbog ega. Individualnost je sposobnost čoveka da pronikne u sopstvenu duhovnost. Do te duhovnosti, čoveku međutim nije dato da stigne jer ga u tome sprečava ego.

Umetniku, koji bi na svom putu trebalo da bude najunikatniji, jedinstven i netipičan, utoliko je veći ego ukoliko raste njegova naročitost. Takva je ta vekovna zamka. Izvanrednost i nadarenost umetnika da svojom individualnošću istupi kao vođa čopora, zapravo je samo pothranjivanje sopstvene ekscentričnosti, ali ne i izvor u kome treba tražiti putokaz.

Umetnik, zbog toga, samog sebe sprečava da bude individualan. Hraneći svoju jedinstvenost, umetnik svom egu dodaje snagu. A obračunavanje sa sopstvenim egom, za umetnika je najteži poraz.

Kada shvati da je tu pobeda, već je uglavnom kasno.