Još jednom prvi januar. Dan tamnih podočnjaka.  Miriše na dim. Na barut. Na opiljak prošlosti.Sneg zatrpao emocije, sećanja. Nadu. Još jednom prvi januar zvuči kao cvileći škrip ogromne železne vratnice koja zatvara epohu. Uspeva onaj koji se nađe sa prave strane vrata. Samo onaj koji se ne okreće da proveri da li je zaključao.  Noć idealna za napustiti sebe. Oblaci su putokaz. Oni sigurno nemaju plan.  Vredi krenuti za njima. Možda mi jug otopi glečer čija kora sve više steže. Pasivni parazitski glečer. Pobeći ću sada dok ceo svet spava. Pobeći da se planeti prišunjam sa leđa. Da pronađem skrivenu lavinu gušta, pokrenem rotor muzike, razmrežim učmalu zimsku depresiju.

Tajna horizonta Foto:nm

Iz kupea pretposlednjeg vagona daleko otpuhnem dim. Ostavljam ga da varniči u zarobljenom trenutku dana iza čijih gladnih očiju vreba očajnička želja za nepovratom. Voz napušta svoj spokoj. Simetrično kotrlja sinkopu uspomena, razvlačeći je po teškim, ledenim, jednoličnim šinama. Deo sam tog voza.  I deo ideje da jedino korakom možeš uspeti da pobegneš. U kretanju je sigurnost.  Nostalgična vremena o generacijama koje su ostavljale pokoljenja u vozovima, pravili decu u staničnim bifema, pisali doktorate u vagon restoranima ostavljam osedelim penzionerima za utehu.  Za razliku od romantičarskih kotrljanja Vronjskog u vozu prepunom buntovnih patricija moj voz je prazan. I hladan. Ali još uvek vozi plebejce idealiste ka peronima podsvesti.  Ponoć je prošla. Voz je kasnio jedan sat. Ja sam stigao ranije. Sa kapom i rukavicama. Minus je zaledio i reči.

Do granice jednolični ritam nepoznatog kvadrata u obimu kruga. Er na kvadrat pi. Tdn tdm..Tdn tdm. Možda sam hipersenzitivan. Sanjam sunce.  Granica zvuči glupo. Budi me žena u teget unformi. Pitam šta treba da radim.  Trebalo je da pripremim pasoš. Sećam se da mi je neko rekao da su granice za ovce i koze. Ili će mi to tek neko reći. Nije važno. Zadržavam reči za sebe. Nostalgični voz iz zemlje „Posledice ideala“ ulazi u zemlju „Isforisarnog ideala Sunca“. Sanjam more. Voz se zahuktao. Stanica. Tdm tdn. Opet stanica. Još nekoliko stanica. Granica.  Dobrodošlica u „Zemlji povampirene anarhije“. Policiju mrzi da radi svoj posao. Kažu mi da dođem u kancelariju po svoj pasoš sa pečatom. Saputnik spava. Napolju je sunčano. Odlazim odvezanih pertli. Primećujem da je mesto u kojem sam samo nalik Hadu. Jedna glava Kerbera je na pauzi za ručak. Druga puši. Jednu za drugom. Treća razmišlja o kreditima. O dugovima. O mnogo dugova zbog kredita. Uzimam svoj pasoš i vraćam se u voz.

Lutam, dakle postojim

Paradoks.  Grčka reč, razmišljam. Nosim vunene čarape dok Sunce omamljuje pijane bogove na Olimpu. Desetine stepeni razlike u temperaturi. Saputnik jede. Ulicom paralelnom sa morem hodamo ka Suncu. Misli su mi paralelne sa snovima. Paralela. Opet grčka reč, pretpostavljam.  Para – nasuprot. Tako nekako. Snovi nasuprot životu. Razmišljam o predusreljivosti recepcionara. Koliko je bivših ljubavi, muzike i noći usađeno u njegove tamne podočnjake. U podočnjake boje prvog januara. Zna nekoliko reči na našem jeziku.  
Mora još uvek nema u vidokrugu. Samo čelične kočije jezde ulicom čije ime ne znači ama baš ništa. Ne meni. Ne još uvek. Egnatia. Sedim u desetak kvadrata. Napolju plus. Iznutra još uvek osećaji minusa.  Crni dim cigarilosa ispunjava prostoriju. Zabranjeno pušenje.  Saputnik zaključava vrata. Odlazimo ka moru. Horizont krije neku tajnu. Veliku. Osećam to. Ne znam šta je. Prvi put gledam taj horizont. Posmatram luku bez brodova. Još uvek zimuju. Bela kula je bila zatvor. Razmišljam o zatvoreniku koji kroz rešetkasti prozor posmatra more. I plače.Čujem  plač nepoznatog veka. Ostavljam ga da razmišlja o grehu.

U vernoj replici teksaškog Saloona privlačimo pažnju. Saputnik i ja. Sunce ovde kasnije zalazi. Otkrivam tajnu horizonta. Iza mora je sabor bogova. Horizont ne postoji. Tamo je Olimp. Kružimo rivom. Besmislena lutanja dobijaju boju. Godina počinje. Godina boje mandarine.
Ovih dana Zevs je zaspao. Nismo ga budili. Ares i Afrodita su u ljubavnom zanosu.   Ne znam nijedno žensko ime. Dozvao bih neko. Da vidim hoće li se okrenuti najlepša. Sofia. Maria. Despina. Egipatsko stopalo, arapsko tamnilo, iskrenost pijanih bogova u očima. Te noći bančim sa bogovima. Napio sam ih. Vreme je za spavanje.

Anarhija. Semafori bez boja. Ljudi sa idejama. Filozofi bez brade. Kafa umesto vina. Pivski stomak umesto spartanskog oklopa. I velika žuta crta po sredini ulice. Tek da podseti da sam pobegao. Da bežim. Nefermentisana piva. Ostrvski sirevi. Bežim ka brdima. Ka zajapurenoj krčmi na kraju sveta. Nea Folja. Meni ispisan rukom. Grčki alphabet. Ništa ne razumem. Razumem samo ukus sira i dunje. I ukus blage recine. Univerzalni jezik u urbanom Vavilonu.

Uznemiravam Posejdona. Remetim mir mora. Kamenom. Prstom.  Osećam da pripadam. Pripadam džinovskoj ideji o beskraju. Pripadam mislima koje ne razumem. Ne vraćam se. Ostajem modar, teget, plav. Ostajem čist. Ostajem beo.

Sneg je. Minus je. Nema mora. Znam da iza mene ima tragova. Bar jedan otisak glomaznog kramponskog đona. Ne okrećem se. Ne, jer je preda mnom čistina koju ću oskrnaviti a neću biti svestan dok se ne okrenem.  Važan je samo korak!