Kumulonimbus

Borba u oblacima

Archives (page 4 of 5)

Individualnost u umetnosti

Postoji li individualnost u književnosti, ili ma kojoj grani umetnosti, pitanje je koje će vekove pred nama, ispunjavati isto onako kako je milenijume iza nas. Ako pod individualnošću smatramo skup osobina kojima se jedinka razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste odgovor bi, makar približno, mogao da se sažme u rečenici da originalnosti ipak ima, ali do individualnosti nije narastao nijedan živi čovek. 

Ne zbog toga što nije pokušavao ili nije verovao da je individualan, već zbog toga što je potreba za priznanjem nečije individualnosti protkana socijalnim faktorom, odnosno priznanjem zajednice. A individualnost, očito, baš tu nestaje. Na toj tromeđi između samoaktualizacije, individualizacije i autentičnosti umetnik se teško snalazi jer oseća da je već viđen, da je neko pre njega već dotle došao i da nije umeo ni makac dalje.

Što se tiče originalnosti, citirao bih Eriha Froma:

 “Pod originalnim ne razumem to da se nikom drugom jedna ideja nije ranije javila, već to da ona nastaje u pojedincu, da je rezultat njegove vlastite aktivnosti i da, u tom smislu, predstavlja njegovu misao.“

To je izvesno razlog zbog kog je umetnik zauvek začaran u izražajnom i idejnom deja vu krugu, nastojeći da prevaziđe sve svoje prethodnike, a retko kada da ih nadogradi.

Umetnik kao recipijent i medijum vanvremenskih poruka

Uzmemo li kao primer bilo kog umetnika za koga se verovalo da je ostvario svoju individualnost, videćemo da nije reč o jedinki ili osobenosti jedinke koja tu osobu razlikuje od svih ostalih jedinki iz svoje vrste. 

Reč je o metodu koji nastaje kao posledica toga što je bio najbliži individualnom, a sa njega se preliva do sledećeg takvog hrabrog stradalnika. Tu na scenu stupa sposobnost umetnika da bolje i sadržajnije nego ostali protumači poetski kod i da poput zvezdoznanca te poruke prenese pokolenjima. 

Da li na taj način on skraćuje put čoveku u konačnoj spoznaji? Pa, reklo bi se i ne baš. Kada bi skraćivao, od Gilgameša bi se, naovamo, neka pitanja na koncu rastumačila. Umetnik stoga, kao da proširuje zablude, u nadi da sopstveni identitet pronađe kroz kolektivni, a ređe kolektivni kroz samog sebe. Ali se na tom putu uglavnom izgubi onda kada sretne makar svoje obrise.

Svet, u tom procesu odvajkada pokušava da iznova sazda Adama. A Adamov poriv je da se odupre potpunom sopstvenom sazdanju. O toj potrebi da u isto vreme čovek od sebe napravi individuu, ali i da je na sud preda zajednici, može se govoriti kao o nasušnoj potrebi da homo sapiens sam razgrađuje sopstvenu individualnost, testirajući je na lakmus papiru socijalnog prihvatanja.

Izvesno je da će ličnost svoju osobnost stavljati, ako ne na test ljudima, onda na test vremenu, gde opet ne sudi vreme već socijalna zajednica nekog novog doba. Kao eklatantan primer može se uzeti pustinjaštvo Džeroma Dejvida Selindžera, koji je skriven od ljudi, nakon velikog uspeha „Lovca u raži“ ili „Za Esme“ put do sebe potražio krijući se od svih, živeći svoju čudnovatost, sve do 2010.

Iako je, misleći da je sebi sam dovoljan, pisao za svoj gušt, tražeći u slovima spas, dela će ipak, u nekom trenutku biti objavljena. A ko garantuje da baš u tome on nije kupovao svoju večnost.

Gde se sakrila duhovnost?

Dileme koje su, pre vek, mučile Isidoru Sekulić, koja je  stavljajući na kantar umetnost i svetost, prisutne su među svim stvaraocima koji bi da kroz formu umetnosti probaju da stave krinke boga. Ma čak i ukoliko smatraju da boga nema.

XX, a naročito XXI vek doprineli su da se individualnost do te mere poistoveti sa osamom, čak i sa sebičnom potrebom za otuđenjem. Ne treba tražiti krivca tome među internetom, društvenim mrežama ili mobilnim telefonima. Nedostatak individualnosti treba tražiti u poretku, korporacijskoj demokratiji i čoveku kao činiocu i proizvođaču kapitala.

U tom ustrojstvu savremenog sveta, čovek postaje flaša na traci, gde žudi za tim da prođe kroz kalup, a ne da pokvari kalup. U takvom kaljenju samog sebe, zbog težnje da se uklopi u sistem, čovek logično zaboravlja na sopstvenu duhovnost. Pod pojmom duhovnost, ne podrazumevamo, usko vezivanje za religiju, niti konkretnu veru, već čovekovo razmišljanje o metafizičkom i nematerijalnom nasleđu. Ne o nasleđu svetovnog, već o nasleđu neprolaznog kao putokaza do individualnosti bez ega.

Šta je individualnost bez ega?

Ako načas podsetimo na Frojda i psihoanalitičku teoriju, setićemo se da je Ego jedan od tri dela strukture ličnosti koji ima za zadatak da upravlja principom realnosti. Pored ID-a i Superega. Zadovoljiti sopstveni ego nekada znači potpuno se odvojiti od naloga koji zadaje ID, odnosno vekovna suština čoveka, ali i od onoga što superego nastoji da moralnim normama uobliči.

Na kraju, se nameće zaključak da individualnosti nema baš zbog ega. Individualnost je sposobnost čoveka da pronikne u sopstvenu duhovnost. Do te duhovnosti, čoveku međutim nije dato da stigne jer ga u tome sprečava ego.

Umetniku, koji bi na svom putu trebalo da bude najunikatniji, jedinstven i netipičan, utoliko je veći ego ukoliko raste njegova naročitost. Takva je ta vekovna zamka. Izvanrednost i nadarenost umetnika da svojom individualnošću istupi kao vođa čopora, zapravo je samo pothranjivanje sopstvene ekscentričnosti, ali ne i izvor u kome treba tražiti putokaz.

Umetnik, zbog toga, samog sebe sprečava da bude individualan. Hraneći svoju jedinstvenost, umetnik svom egu dodaje snagu. A obračunavanje sa sopstvenim egom, za umetnika je najteži poraz.

Kada shvati da je tu pobeda, već je uglavnom kasno.

Not great not terrible

Zavaljen u fotelju od braon pliša, sredinom devedesetih, Neša Galija šara hemijskom olovkom po zelenom papiru spremljenom za autograme. U ogromnom socrealističkom zdanju, stojim kao pod crkvenom kupolom, zagledan u betonsku konstrukciju. Čekam autogram. Sumpor štipa za oči. Sa mora, iz pravca Rožaja, pa preko Gazimestana prema Nišu, pravimo pauzu da se Škoda, trula višnja boje, odmori od letnjeg asfalta.
Galijina pesma o pravoslavlju se lako ušunja u uvo. Ona o mom rodnom gradu Kotoru, u to vreme još ne postoji. Tih dana drsko nije imala godina da uđe u pesmu.

Hotel “Žubor” Kuršumlijska banja – foto: n.m.

Još jedna slika. Ispred hotela “Žubor“ trčim oko okruglog zida. Unutar njega otvor što zjapi iznad reke. Onaj autogram sam odneo do automobila. Gužva na parkingu. Iz kuhinje se miris pasulja meša sa bolničkim vonjem. Do okoline Niša, gde mi tih dana žive babe i deda, od milošte zvani đede, nije ostalo još mnogo. Ipak sam detinje nestrpljiv.

Što zbog njih, što zbog paketa gde su sigurno dve nove majice za brata i mene, trešnje, kravlji sir, tegle pekmeza i euroblok. Vruće je, a zadnje prozore ne smemo da otvorimo. Zbog promaje – najveće srpske boljke. Dole, u nogama, gazim brata koji se opružio preko putničke torbe. Na kasetašu se smenjuju Tomine Danke, Branke, Sanje i Liljane. Tada sam poslednji put video Kuršumlijsku banju. Punu sveta. Još uvek umirisanu na tapete i kožne novčanike. Na olovo iz štampe i domaću kafu sa ratlukom.

Nedelja u julu 2020. Od posledica virusa COVID-19 danas je preminulo toliko i toliko ljudi. Ma više je. Mnogo je više. Gasim radio, okrećem druga i kažem mu: – e ajmo negde. Pita me gde, ja mu kažem na jug ili na istok.

Nek odluči parica, kaže mi on. Bacamo paru na parkingu. Jug je glava. Valjda zato što je na jugu pala glava Cara Lazara ili zato što je na glavi dvodinarke Manastir Gračanica. Šta znam zašto. Jug je glava. Pismo je istok. Pobeđuje glava.

Kroz Kuršumliju nalećemo na pogrebnu povorku. Malo nakon toga trubači. Kakva groteska. Ali takav je život. Malo trube, malo posmrtni govori. Malo više posmrtni govori, a sve manje stare trube. Taj put prema banji pamtim samo po reci sa desne strane. I dalje je tu. Homokinetički zglob na autu mi lupa. Ako me ovde ostavi auto, teško da će iko ikada da nas nađe. Oko nas je šuma, a miris sumpora me vraća 25 godina unazad. Da nije zvuka trimera koji se bori sa uraslom travom ispred hotela mislio bih da je na Kuršumlijsku banju pala atomska bomba.

Staze zdravlja, foto: n.m.

U ovim danima, kada živimo distopiju, ona slika još dublje mi se urezuje u podsvest. Jedna oronula samoposluga u kojoj, istina,nema zombi prodavačica u borosanama. Crkva srušenog crepa i uraslo fudbalsko igralište. Kafana bez prozorskog okna, upala sama u sebe. Desetine parkiranih policijskih vozila iz doba bombardovanja.

Sećam se da je hotel “Žubor“ u godinama posle potonjeg balkanskog rata koristila policija. Plave table sa oznakom M. Jedan dečak na biciklu što juri pored nas liči mi na glasnika u Amazoniji. Nebo se nagužvalo i preti potopom. Na onom opustelom hotelu gde sam se pre frtalj veka igrao, skela nagoveštava da će neko da opere pare. Slika apokalipse na nekoliko hektara. Zbunjuje me pustoš. Ni prodavnice. Ni kafane. Prazno.

Ruina foto: n.m.

Izmešanih emocija, sedam u auto i nesvesno pevušim u sebi – “Pravoslavlje, dolazi sa juga“.

Zamišljam ljude u onim preostalim kućama. Kako im se pradedovi opiru u Topličkom ustanku. Kako im se dedovi ponosno busaju u grudi. I njih, kako obmanuti veruju u budućnost koje nema. Zaboravljene i otpisane od svih.

Ispraća me blještavi bilbord što sjaji nad prazninom – “Hvala Srbijo“.

Nisam siguran za pravoslavlje, ali za sirotinju jesam. Ona sigurno dolazi sa juga.

Ljudi je sve manje, država sve više.

Opet se natežemo oko teritorija. Odlučuje pismo-glava.

Kako ćemo da se cenkamo sa tuđim, ako smo tako jeftino prodali sebe?

novi svet

neće draga, neće svet biti bolji
obećavali smo i posle kuge
pa su gurali ljude u komore
i vešali bedne pesnike
šatro zbog žena.

ne nadaj se,
zaklinjali smo se,
samo da prođe kolera
a onda brojali šrapnelska zrna
umesto poljubaca.

I danas se češemo po džepovima
tražimo bombu,
jer smo tako navikli.
I detinjstva na mirišu na krv,
draga
neće, neće svet biti bolji.

moglo je
već prokletih million puta
ali smo ispadali pizde,
dobro, možda ne ti i ja
ali
hej,
nismo se bunili.

šta si ti znala,
osim da bežiš u svet,
i da me ostavljaš
da slušam Arsena
e
da sam bar mogao da
ga napijem uz njegove pesme
ma,
šta mi on tu priča o moru.

draga
kako misliš da svet bude bolji,
kad to nismo

ni ti

ni ti

niti ja.

Izolacija

priznajem ti da je užasno glupo
da slušam Malerove simfonije
u sobi mračnijoj od straha
zato što je to radio
pijani pesnik iz Amerike
mater mu njegovu.

svet je pust
na cesti se ništa uliva u ništa
sad kad smo daleko
i kad ne postoji način da
te sretnem
dok se prenemažem trotoarima
sa mamurnom hordom.

da sam to znao
rekao bih ti mnogo ranije


da neću da te gledam našminkanu
preko ekrana
što ga oboje prskamo asepsolom
kako se foliraš
i da perem ruke jer sam ti dotakao oko
koje u nekom prašnjavom stanu
na kraju sveta
sada blene u zvezde.

hoću da sam kometa
da se obrušim na ovaj musavi svet
pa da se ti i ja opet
nekad
negde
rodimo
kao Adam i Eva.

Da se ovešamo zmijom
o to šugavo drvo
ako opet zgrešimo
jebala nas jabuka.

šta mi sad vredi to što zevam
u futurističke slike
i čitam šta su drugi rekli o nebu,
kad mi se kerovi šunjaju ispod prozora
a ljudi su se sakrili iza roletna


da slušaju Malera
i čitaju nekog rošavog bludnika
iz Los Anđelesa,
mater mu njegovu.

Drugi dan izoalcije 18. mart. 2020

Peščana pesma

Jutros su dovezli kolica sa peskom
i rasuli ga po dvorištu.
Dva mračna tipa sa gustim veđama
rekli mi: hej mali
ovo je za tebe
ta tvoja umetnost ne vredi više.

Nije to bilo dovoljno da zatrpam
sve reči što sam prevalio preko usana
ni da posadim drvo
od kog sam otimao sinove
da po njima cedim mastilo.

Sitno sejani pesak
mogao je biti kuća
ili igralište za decu
čak hteo da odbrojava dan

ali eto ga, u mom dvorištu.

I pišem po njemu
Trešnjevom granom
Poemu o mladosti.

Urezao sam tvoje ime
krupnim slovima
da ga teže oduva vetar.

Nemušta pesma

Probala si da mi se sakriješ u vetar
pa da mi s jeseni nestaneš
kao što nestaju laste
i lišće
a nekad i snovi.

Ali ne znaš, izgleda
da smo jesen i ja
kao ulje i platno

Ona bez mene
zaboravljena cigareta
u mekoj paklici “Luckies”

Bez nje ja
kao ogluveli bluzer
na raštimovanom klaviru.

Odao te je novembar
Presušile kiše
I tragovi svetlosti
što ih ostavljaš po noći.

Čuo sam kako ti treperi čežnja
I kako bi da si još mlada
a već ti se oko očiju izbrazdale zvezde
i ujutru radije gledaš kroz prozor

nego u ogledalo.

I ja sam
Nekada hteo da oplovim mladost,
Pa se nasukao na santu
i
sad točim dva prsta
preko dve kocke leda
i slušam kako se Majls udvara pticama.

A ti uzalud hoćeš da si vetar
I da svake jeseni nestaješ
kao što nestaju laste
što se ipak na kraju vrate

I lišće koje mi pada na pamet.

A nekad bi i da si san
da mi se vrzmaš po očnim kapcima
noću
kad sam nemoćan

Da si se, kao ja onda,
samo maskirala u reč
Teško da bih te ikad našao.

Tajna

Ne poveravaj mi tajnu
odaću je slučajnim prolaznicima
ili će da je sazna noć
dok ti buncam ime
i nadglašavam februarske mačke

reći ću je pijanom Turčinu
u kafani
negde na jugu Srbije
onom što srče vruću supu
i pravi se da me ne razume,
a zna dobro da mu pričam o tebi.

Saznaće je ulični prodavci knjiga
jer se samo pretvaram da
tragam za građom
pričam im o boji kose
o naravi glavnih junaka
nenapisanog romana

o ulici u kojoj živiš
o mutnoj slici iz lične karte
i kako govoriš kroz nos
kad pričaš o suncu

muzičari će da je opevaju
zakrčaće mi slučajno
ta melodija u stomaku
gde sam te zalio flašom vina
da zaćutiš.

Načuće je i zvezde
što su se gore kao pogasile
a jedva čekaju da čuju šta si mi rekla


i psi lutalice
prepričavaće je ribolovci
i jedan porušeni svetionik na Jadranu

Molim te,
ne poveravaj mi tajnu
jer šta ćeš onda
kad od nje postane pesma
pa je recituju gimnazijalci
na maturskim proslavama

i udvaraju se oženjeni muškarci
udatim ženama
govoreći je naglas
jer ja nisam umeo da prećutim
onako dugo,
kao što si ti to umela.

Nadmudrivanje

Misliš, ako zanemimo,
da će prestati bujica
u koju smo se zajedno
survali
onda kada su male reči
zapušile slivnik?

Da će gradovi umeti da oćute
sve što smo im oboje šaptali u asfalt
jer  smo samo tamo smeli
da se kažemo naglas.

Nismo ti mi refren
nekog čaršijskog šlagera
pa da nas zaborave
ili preskoče
pijani kafanski tamburaši

mi smo bluz
što ti se uvuče u uši
u tramvaju
ili u liftu
gde smrdi na komšiju molera
sa nekog tamo sprata
što spava sa cigarom među zubima

Sad uzalud vrtiš drugu ploču
na gramofonu sa zarđalom iglom
koji si pazarila na buvljaku
i zalud ti te besmislice
što ih provetravaš uz jutarnju kafu.

I meni badava što lažem svet
kako sam tu neki pesnik
a svi me već znaju
običan lažov
što se udvara zvezdama
i flertuje sa tišinom
da u njoj nađe tebe.

Ali, Boga ne mogu da isfoliram
jer je on već bio ja
pre nego što je isplanirao
da me zarazi tobom.

Šank

Meni je šank bio oltar
tamo sam gledao Boga kako pleše
po lagunama debelog dna
gde je već počeo cunami.

Odatle sam ti dobacio
Da ne počinje sve od nas
I da paziš kako živiš
Jer smo dušu dobili za džabe
kao marendu
ili kao ispranu uniformu
ali svejedno
to nije razlog da je zgužvamo
jer ko zna kome će pripasti kad se odselimo

tamo sam ti pričao da sam oblak
tamni kišni oblak što svetli kad je mrak
i što lepo pozira
ali boli kad iz njega poteku kiše
ili udari grad.

A ti si svima pričala kako voliš oblake
I stavljala ih u torbu
Virili ti iz džepova
Sušili se u vešeraju

Meni je šank bio oltar
gde sam kockao dušu
i stavljao je na doboš
nudio je ispod cene
i urlao aleluja
samo da je neko što pre odnese dovraga

da je ispere ili otrese
kao što se otresa čaršaf
ili perut
pa mi je vrati nazad vedru

kao tvoje detinje oči
što su u mojoj duši tražile dim
da ih zakrvavi i da zasuze.

Pogledi

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
Iz njih bih da pobegnem
ali me prestigne noć
pa ostanem zaključan
negde u tvom snu.
i šta bih onda drugo, nego da lutam
jer snovi su poligon za ljubav
koju na javi prigušuju tenkovi
i bacaju je u okove
ovakvi kao što smo nas dvoje
surovi
sebični
mutni
ljudi.

U zoru ti prošetam ispod kapaka
tražeći pravu reč
da ih otvorim,
ali imena su tamo
nevažna
pa uzalud dozivam tvoje ime.

sve što postoji je
samo muk
ili tišina
po kojoj su te možda i nazvali
ako ti se ime prevede
na jezik najdalje civilizacije
a da to i ne znaš.

„Probudi se!“
Kažem ti to
dok se rvem i sa belim i sa crnim
kraljicama na šahovskoj tabli
tvoje podsvesti
gde zavodim svoja pravila
i uvodim plave figure
samo da shvatiš da nisam opsena
već da sam tu sa misijom.

U tvojim očima spava ljudski rod
Tamo je potonula Atlantida
I ako te probudim
Spasićemo se svi
A ti se vratiti u moja rebra
I bogovi će da zaborave jabuku
što si je onda
ukrala od njih.